ŽIVJELA KOMERCIJALA

Svaki put jedno te ista stvar. Spomeni određene bendove ili pak neke specifične albume tih bendova i uvijek krenu priče "prodali su se", "komercijalizirali su zvuk" ili slične varijacije na temu, kao da se radi o nečemu lošemu što bi trebalo osuđivati. Znam, vjerojatno sam u manjini što se tiče ovakvog razmišljanja, no ajmo stati na balun dvije minute i pogledati to iz neke objektivnije perspektive. 

Većina bendova krene svoj životni vijek kao način na koji će se grupa prijatelja zabaviti, zajedno svirati, skladati pjesme te će ih s guštom na pozornici podijeliti s publikom. Međutim, neki od njih na kraju i uspiju postići nešto s tim sviranjem, postanu koliko-toliko popularni, novci krenu sjedati na račun, publika iz raznih dijelova države/kontinenta/svijeta ih želi vidjeti uživo... Troškovi rastu, turneje nisu jeftine, a život na cesti uzima svoj danak i na razne druge načine. Na zdravlju, na odsustvu od obitelji, itd itd... Glazbena industrija je krhka stvar, jer danas jesi - sutra nisi. Trendovi i popularne stvari se mijenjaju na brze i nepredvidive načine te je teško procijeniti koliko će neki trend trajati. Jedan dan možeš svirati na stadionima tisućama kilometara daleko od kuće, drugi dan te čeka motorijada u nekoj selendri bogu iza nogu (p.s. dobar primjer ovoga je dokumentarac "The Story of Anvil", preporuka ako niste gledali).

Muzika postane posao, radno mjesto na kojem se pokušava zaraditi za iole normalan život, kako za sebe, tako i za obitelj. Po meni je normalna stvar da će u takvim situacijama bendovi tražiti razne načine na koje bi mogli povećati zaradu, pa makar to značilo i promjenu glazbenog stila prema trenutnim trendovima. Kada su nastupile devedesete i kada je glam metal naglo ispao iz žarišta glazbene industrije, zar su bendovi poput Warranta, Def Lepparda, Dokkena, L.A. Gunsa bili u krivu kad su se ubacili u alt-rock vode ne bi li pokušali ostati relevantni? Lako je to gledati ovako s današnje perspektive kad su reunioni starih grupa realnost i legacy aktovi većinom dobro prolaze po raznoraznim festivalima, no tada, u to vrijeme vjerojatno nitko nije mogao pretpostaviti da će se glam kao žanr ponovno vratiti na neke (ajmo reći) stare staze. 

Nije tu samo glam u pitanju, naravno... Entombed je recimo isto okrenuo ploču s albumom 'Same Difference' koji je meni osobno jako dobar album, isto kao i recimo Machine Head s 'The Burning Red' ili Sepultura sa 'Roots', kao i općenito Max Cavalera s nekoliko prvih albuma Soulflyja. Kao i puno drugih stvari u životu, nekome će se neke stvari sviđati više, nekome manje, no na kraju krajeva imam osjećaj da ponekad zaboravimo da životi ljudi iz bendova doslovno ovise o relevantnosti njihove muzike. Izbacimo li iz jednadžbe najveće igrače, ovi srednjeg kalibra teško da su u to vrijeme mogli živjeti od stare slave, stoga nije ni čudo što je dobar dio njih na kraju i prestao s djelovanjem kad već nisu promijenili žanr. Interesantna mi je recimo faza Anthraxa dok im je John Bush bio za mikrofonom. Stilski je potpuno drugačija od onog standardnog thrasha s Belladonnom po kojem su postali poznati, no po mom mišljenju oni su jedan od rijetkih bendova koji su uspjeli preživjeti drastičnu promjenu zvuka te su iz cijelog tog kaosa izašli jaki i konzistentni. Novi Anthrax za nova vremena.

Komercijalizacija zvuka nije nešto što se odjednom pojavilo tokom devedesetih, iako je to primjer o kojem se najčešće priča. Još polovicom osamdesetih Judas Priest je od benda koji postavlja trendove postao bend koji ih prati, tako da zvuk koji možemo čuti na 'Turbo' nije ništa iznenađujuće s obzirom da je takav stil jednostavno bolje prolazio u to vrijeme, baš kao što je i 'Painkiller' djelomična rekacija na promjene unutar metala tokom kasnih 80ih kada su stvari malo po malo išle u ekstremnije vode. O ona dva albuma s Ripperom valjda ne trebam ni pričati, mislim da je svima jasno odmah na prvu koliko je bend tu bio pod utjecajem tadašnjeg mainstreama. No, što se tiče osamdesetih, treba spomenuti da su recimo i Saxon pokušali nešto slično s albumima 'Rock the Nation' i 'Destiny' i po meni su to bili sasvim uspješni ekspemrimenti s obzirom da smo dobili skroz zabavne, opuštene i lagane albume koje je pravi gušt slušati. Opet, razumijem da se nekome ne sviđaju, no mislim da u ovakvim slučajevima stvari ne treba uzimati zdravo za gotovo, već bi u obzir trebalo uzeti i kontekst u kojem su se ti albumi pojavili i razloge zašto su nastali. Ne kažem da će to sad promijeniti svačije mišljenje, no pogled iz druge perspektive nikad nije loša stvar za shvatiti neke stvari koje prethodno možda nismo razumijeli u potpunosti.

Ne znam za vas, no meni je osobno većina ovih prethodno nabrojanih albuma jako dobra jer se uglavnom ne zamaram žanrovima i nije me puno briga kako bi neki bend "trebao zvučati" i jesu li se "prodali". Jednostavno me nije briga; dok mi dobro zvuči, sasvim mi je svejedno je li slično prethodnom albumu i stilu zbog kojeg je bend postao poznat ili je pak miljama daleko od toga. No lagao bi kad bi rekao da mi svaka promjena stila leži. Činjenica je da neki bendovi nisu imali pojma šta rade te se stoga nije za čuditi što su njihovi pokušaji komercijalnog proboja neslavno propali. Dobar primjer takvog neuspjeha su mi recimo Grave Digger koji je svojedobno odlučio skratiti ime u Digger te su s (uglavnom katastrofalnim) albumom 'Stronger Than Ever' dotakli samo dno karijere, ili pak Destruction s ona dva EP-a i nevjerojatno lošim albumom 'The Least Successful Human Cannonball' pokušali napraviti ne znam ni ja šta, stoga nije ni čudo što je cijela ta faza odbačena i zaboravljena. 

Primjetiti ćete da u cijeloj ovoj priči nisam spomenuo Metallicu i njihovu 'Black/Load/Reload' fazu, jer upravo su oni onaj najčešći i najcitiraniji (reklo bi se "školski") primjer kad se spominje komercijalizacija, prodaja i "izdaja" svega onoga što je neki bend prethodno bio. Nije to slučajno; namjerno sam ih izostavio zato što smatram da Metallica u toj fazi nije napravila nikakvu komercijalizaciju zvuka radi povećanja prodaje ili tako nečega. Za mene je Metallica uvijek bila bend koji je radio točno ono što želi (jer su si to naravno mogli priuštiti), a ako se to već poklapa s trenutnim trendovima - super, a ako nije - nema veze. Iskreno, 'Load' i 'Reload' su toliko šaroliki i stilski raznovrsni albumi da ih je u stvari teško kategorizirati jer ne spadaju nužno u nijednu definiciju nekog određenog i tada popularnog žanra. Ima tu klasičnog heavy metala, alternativnog rocka, countryja, sludgea, grungea, ovoga onoga - ma svega uglavnom. Rekao bih da ti albumi nisu nužno produkt vremena u kojem su nastali, već su destilat glazbenih ukusa i životnih odluka članova benda. Ne treba zaboraviti da su članovi Metallice u privatnom životu prijatelji članova Alice In Chainsa, Faith No Morea, Corrosion of Conformityja i sličnih izvođača koji su glazbeno gledano sasvim drugačiji od thrash metala i bendova poput Megadetha ili Slayera koje se najčešće stavlja u istu skupinu s Metallicom. Privatne utjecaje ljudi kojima smo okruženi nikako ne bi smjeli zanemariti.

Ukoliko već moram spomenuti Metallicu u smislu komercijalizacije i podilaženja publici, rekao bih da je to krenulo tek s albumom 'Death Magnetic' 2007. godine kada su se otprilike vratili u thrash vode. Da me se ne razumije krivo, ja naprosto obožavam taj album, no od svih njihovih dotadašnjih ostvarenja imam osjećaj kao da je to prvi koji nije "iskren", ako me razumijete što oću reći. Prvi je to put da sam stekao dojam da su snimili album isključivo zbog publike, a ne zbog samih sebe. 

Opet kažem, nekome će to biti bitno, nekome neće, baš kao i za sve druge gore navedene primjere. Ovim tekstom ne želim reći da je moje mišljenje oko svega nabrojanoga ispravno, a da je vaše krivo ukoliko se ne slažete sa mnom. Prvenstveno mi je bio cilj pokušati objasniti svoje stajalište po pitanju često negativne konotacije kad pričamo o komercijalizaciji nekih bendova. Na kraju krajeva, ne treba zaboraviti da ljudi nisu isti sa 17-18 godina i sa 40-50-60 godina. Ukusi i preference se mijenjaju oko puno stvari u životu, pa tako i oko muzike tako da po meni nije neobično što neki izvođači više jednostavno ne sviraju s istim žarom sve one pjesme koje su svirali prije više desetljeća. Možemo li ih stvarno kriviti zbog toga?