RODNA KUĆA IRON MAIDENA

Nekad se stvari jednostavno poklope kako treba, bez puno planiranja.

Prije nekih mjesec dana žena i ja smo odlučili kupiti karte za London (živio Ryanair!) i provesti u gradu četiri dana. Sasvim okej za prvi put s obzirom da nikad ranije nismo bili tamo. U moru raznoraznih znamenitosti i stvari za posjetiti koje nudi jedan ovoliki milijunski grad, negdje skroz u pozadini svega toga mi se vrzmala misao kako bi volio posjetiti i pub Cart & Horses ako bude vremena. Mjesto je to u istočnom Londonu koje postoji već preko 200 godina, a kroz zadnjih 50ak godina postalo je poznato prvenstveno zahvaljujući Iron Maidenu, odnosno činjenici da su upravo ovdje započeli karijeru te su redovito svirali u periodu između 1976. i 1978. godine, u postavi bitno drugačijoj od ove današnje i u vremenu dok je svjetski uspjeh vjerojatno djelovao kao daleki i nedostižni san. Cart & Horses je mjesto koje se isključivo veže za rane dane benda dok su osim Stevea Harrisa članovi bili (u raznim inkarnacijama benda) Paul Mario Day, Dennis Wilcock, Tony Parsons, Terry Wapram, Bob Sawyer, Ron Rebel Matthews, Terry Rance, Dave Sullivan, Barry "Thunderstick" Purkis, Doug Sampson i još neki danas vjerojatno zaboravljeni članovi.

Pisao sam već o važnosti ranih dana i starih članova bendova pa se po tom pitanju ne bi ponavljao, no kao osobi kojoj su Maideni među dražim i bitnijim bendovima u životu, strašno me privlačilo vidjeti Cart & Horses uživo, pogotovo zato što je s vremenom ovaj pub postao svojevrsni muzej ranih dana grupe. No ajde, kontao sam s obzirom da smo kratko u gradu, ako stignemo stignemo, a ako ne, nema veze, bit će prilike neki drugi put. 

Međutim, nekoliko dana prije puta otvorio sam web stranicu puba čisto da vidim radno vrijeme i adresu i sasvim slučajno i neplanirano naišao na informaciju da će se taj vikend tamo održati svirka grupe Maiden United s posebnim gostom Dennisom Strattonom i tu su se prioriteti već promijenili. Maiden United sam također već spominjao ovdje na blogu kao jedan od najboljih tribute bendova koje sam do sada čuo jer apsolutno su unikatni s načinom na koji sviraju obrade Maidena u akustičnom stilu. Gostovanje Dennisa Strattona, gitarista koji je s Maidenima snimio prvi album 1980. godine bilo je kao šlag na vrhu torte, tako da se nisam puno mislio i odmah sam kupio ulaznice. Pokazalo se to kao dobar potez s obzirom da se koncert vrlo brzo rasprodao.

Taj dan smo došli u pub nekih sat vremena prije početka koncerta i čim stanete ispred zgrade, dočeka vas transparent na terasi na kojem stoji "Cart & Horses - The Birthplace of Iron Maiden". Sami prostor je podijeljen na dva dijela, onaj na razini ceste gdje su šank, stolovi i gdje se pije i jede, te podrum gdje je pozornica na kojoj su Maideni svirali u svojim ranim danima. Uzeli smo piće na šanku i sjeli uz prozor (jedina slobodna mjesta te večeri) te se ogledali oko sebe. 

Pub je bio doslovno krcat, svaki stol u potpunosti okupiran ljudima koji su došli poslušati bend, no meni su pažnju najviše privukli zidovi prepuni Iron Maiden memorabilije. Gdje god se okrenete, po zidovima vise raznorazne uokvirene fotografije ranih postava i članova, sve od reda potpisane. Većinom se radi o autogramima svih tih bivših članova koje sam naveo na početku teksta, no naravno ima ih i od Stevea Harrisa, kao i "novije" postave te nekoliko prekrasnih ilustracija Dereka Riggsa. Posebno mi je recimo zanimljiv bio dio odmah do stepenica za donju etažu gdje se preko zida nalazi fotografija prvog, originalnog lineupa benda, a do nje uokvirene grafike s vizualnim identitetom Maidena dok Eddie još uvijek nije postojao. Imao sam osjećaj kao da bi mogao provesti baš puno vremena ovdje, razgledavajući što su sve vlasnici Cart & Horsesa uspjeli skupiti kroz sve ove godine, no vrijeme koncerta se lagano bližilo te smo se s ostatkom posjetitelja polako spustili u podrum.

Nisam očekivao da će me dolje zateći sad ne znam koliko ogroman prostor, no svejedno me iznenadilo koliko je malo i skučeno, mislim da sve skupa ima možda 30ak kvadratnih metara. No svejedno sam bio pod dojmom jer naprosto mi je nevjerojatno bilo zamisliti da je jedan od najvećih svjetskih metal bendova svirao baš ovdje prije dobrih pedeset godina. Sve u svemu, atmosfera je bila super, ljudi su bili veseli i dobro raspoloženi, a Maiden United su na pozornici napravili vrhunski štimung. Ako ih do sada niste poslušali, definitivno preporučam jer fenomenalno zvuče. Ovom prilikom im je mikrofon preuzeo Dyan Mair, pjevač koji inače nastupa kao vokal njemačkih hard'n'heavy veterana Bonfire i moram priznati da je odradio fenomenalan posao. Setlista se sastojala od kompletnog Powerslave albuma (kako su rekli ljudi iz benda - prvi i jedini put da će ga svirati cijeloga), a nakon toga smo dobili svojevrstan "best of" Maidena iz osamdesetih. 

Negdje na polovici koncerta im se pridružio i Dennis Stratton i taj dio seta su započeli s instrumentalom "Tranyslvania" te se nakon toga prebacili na meni jedna od vrhunaca cijele večeri - izvedbu pjesme "Prowler" gdje je mikrofon preuzeo upravo sami Stratton. Nisam znao da čovjek pjeva, no moram priznati da me više nego ugodno iznenadio s obzirom da stilski nije daleko od Paula Di'Anna te je na ovaj način napravio ovu večer još autentičnijom i zanimljivijom. Od stvari iz njegove ere dobili smo još i "Strange World" te "Charlotte the Harlot", a nakon toga i ove standardne klasike poput "The Trooper", "Can I Play With Madness" i "Children of the Damned" te za bis fenomenalnu "Wasted Years" koju su Mair i Stratton otpjevali zajedno. 

Cijeli bend je bio vidno oduševljen atmosferom, no kad već spominjem Strattona, treba reći da mi je čovjek ostavio odličan dojam. Iz aviona se vidi da se radi o osobi koja voli to što ima priliku ponovno svirati pjesme Maidena (čak i one nastale nakon što je otišao iz benda) i da uživa u svakoj sekudi. Nema tu apsolutno nikakve ogorčenosti ili žaljenja, čovjek naprosto zrači pozitivnom energijom i bio je spreman svakom od prisutnih fanova posvetiti par minuta vremena. Nakratko sam popričao s njim i zamolio ga potpis na "Running Free" singlicu (odmah poviše Di'Annovog autograma), a na kraju se on meni zahvalio što sam došao :-) 

Ako ste ikad posjetili njegov Facebook profil, možete vidjeti da je još uvijek u dobrim odnosima s Harrisom te se često i privatno druže, tako da stvarno mislim da se radi o jednoj skroz korektnoj i zanimljivoj osobi. Na pozornici je ispričao nekoliko stvarno simpatičnih priča od kojih mi je recimo bila super ona kako je zezao Harrisa zadnji put kad su se vidjeli kako Maideni nikad nisu svirali "Empire of the Clouds", na što mu je Harris rekao da to ne može funkcionirati uživo jer je previše komplicirana, a Strattonov odgovor je bio "Well, you have three guitarists and you don't play it... but we did!", što je po njegovim riječima i Harrisa nagnalo na smijeh.

Po završetku koncerta smo još malo zujali po prostoru, kupili nešto mercha te se zatim uputili vani. Bacio sam još jedan pogled na zidove i prije nego što smo izašli na prohladnu Londonsku noć. Sveukupni dojam kompletne večeri mi je više nego odličan, jer stvarno je bio poseban osjećaj čuti pjesme Maidena na mjestu gdje je sve zapravo počelo. Strattonov nastup i stvari s prvog albuma samo su dodatno podigli ovaj događaj na jednu višu razinu.

 

Ako ste ljubitelji Iron Maidena i svratite li ikad do Londona, preporučam da odvojite malo vremena i posjetite Cart & Horses, popijete pivo i bacite oko na svu tu memorabiliju koja mu krasi zidove. Iako London ima pravu gomilu mnogo popularnijih mjesta koja su obilježila određene izvođače (poput recimo svima znanih Abbey Road pješačkog prelaza ili pak Battersea Power Station), ovaj je pub svojevrsni hidden gem koji možda neće biti poznat široj publici, no možda baš zato predstavlja praktički nezaobilaznu postaju ukoliko želimo otkriti same korijene jednog od najvećih bendova svima nam dragog žanra.