10 LIVE ALBUMA KOJI SU ME OBILJEŽILI

Općenito gledano, ne mogu se baš nazvati ljubiteljem live albuma. U moru raznoraznih diskografskih izdanja omiljenih mi bendova, kod rijetko kojega sam do sada naišao na live album koji mi se baš onako jako urezao u sjećanje, prvenstveno zato što dobar dio njih ne odrađuje kako treba onaj esencijalni dio posla po pitanju utjelovljenja "živog" osjećaja i energije benda s koncerta. Međutim, iako su u manjini, pozitivni slučajevi ipak postoje, a u tekstu dolje naveo sam deset meni najdražih live albuma koje i dan-danas volim i aktivno slušam ispočetka i ispočetka.

• Metallica: Live in Mexico City (1993.)

Realno, kompletan box set 'Live Shit: Binge & Purge' zaslužuje biti na listi najboljih live albuma uopće s obzirom da su i koncerti iz San Diega i Seattlea apsolutno vrhuski, no svojevremeno sam baš ovaj iz Mexico Cityja vrtio u nedogled. Nastao je u periodu promocije 'Black Albuma' kada je bend po mom mišljenju bio na apsolutnom vrhuncu što se tiče kvalitete izvedbe uživo, a setlista je fenomenalan presjek dotadašnje im karijere. Za mene je ovo Metallica u svom najboljem izdanju.

• Iron Maiden: Rock In Rio (2001.)

Je, 'Live After Death' zasigurno kotira puno bolje na raznoraznim ljestvicama najboljih live albuma, no meni koji sam ipak rođen generaciju kasnije ovaj album zvuči puno bolje i relevantnije. Velika je stvar što je snimljen upravo na turneji za 'Brave New World' koji je po mom mišljenju tu negdje u rangu njihovih najboljih albuma iz osamdesetih tako da je pravi gušt čuti sve ove stvari uživo. Nadodamo li tome i ranije klasike, kao i par Blazeovih pjesama, 'Rock In Rio' čini jedan nevjerojatno dobar dokument vremena kada su Maideni na krilima Dickinsonovog povratka ponovno zacementirali svoje mjesto među najboljim live metal bendovima. P.S. nevjerojatno je kako "The Wicker Man" vrhunski funkcionira kao uvodna stvar za otvoriti koncert!

• Kreator: Live Kreation (2003.)

Mišljenja sam da nema boljeg albuma za upoznati se sa sveukupnim Kreatorovim opusom od 'Live Kreation', jer praktični nije mogao nastati u bolje vrijeme. Bend je taman izbacio moderni klasik 'Violent Revolution' s kojim su se ne samo vratili na trag starog zvuka, već su utrli i prve korake po kojima se moglo vidjeti kako će im kasnije ići karijera, a na ovom live albumu su osim novih pjesama napravili prvoklasni miks klasika iz osamdesetih, kao i selekciju najboljih pjesama eksperimentalnih devedesetih godina prošlog stoljeća. 'Live Kreation' je stoga najreprezentativniji izbor za nekoga tko želi čuti pjesme iz svih Kreatorovih faza u vrhunskoj izvedbi.

• Blind Guardian: Live (2003.)

Prva stvar koja me svojedobno privukla ovom albumu je apsolutno maestralna naslovnica velikog Andreasa Marschalla koja tako dobro prenosi vibru svega onoga što ovaj bend predstavlja. Muzika na ova dva CDa naravno niti malo ne zaostaje jer upravo su u ovom vremenu Guardiani bili možda i na vrhuncu forme. Friško su objavili 'A Night At the Opera' s kojim su taman krenuli prelaziti u nešto simfoničnije vode tako da se album sastoji od odlično odabranog miksa iz svih faza benda, od ranih speed metal dana pa do tada aktualnog novog zvuka. Blind Guardian je uvijek bio bend koji pruža savršenu izvedbu uživo, tako da ni ovo nije nikakva iznimka.

• Iced Earth: Alive In Athens (1999.)

Kakva je ovo zvijer od albuma, pa to je čudo jedno! Iced Earth je u ovom periodu po mom mišljenju bio među top svjetskim metal bendovima i doslovno koju god pjesmu da upalim s ovog livea, zvuči nevjerojatno nabrijano, uigrano, energično i zarazno. Kompletan bend svira na jednoj zavidnoj razini profesionalnosti, a Barlow zvuči možda i najbolje u životu. Posebno treba spomenuti da se ovaj album proteže na velikih 3 CDa tako da imamo praktički sve što je trebalo biti zastupljeno. 'Alive In Athens' je pravi pravcati best-of benda u formi života. Dugo godina video snimka ovog nastupa nije bila dostupna, ali srećom i to smo na kraju dočekali.

• Judas Priest: Priest... Live! (1987.)

Mnogi će na ovo mjesto staviti 'Unleashed In the East', međutim meni osobno taj album nikad nije sjeo, prvenstveno zato što uopće ni ne djeluje kao live album, već više kao studijska snimka. S druge strane, 'Priest... Live!' vrhunski hvata Judase u koncertnom okruženju za vrijeme promocije 'Turbo' albuma. Volite li ga ili ne manje je bitno, no treba biti iskren i reći da su Judasi u to vrijeme zvučali odlično uživo. Ovaj mi je album uvijek bio drag zato što se fokusira isključivo na pjesme s albuma iz osamdesetih koje danas (izuzev par onih standardnih) nisu toliko zastupljene u njihovom repertoaru, a iskreno rečeno uvijek sam stvarno volio to što su koncert otvorili s "Out of the Cold" za koju smatram da je jedna od njihovih najpodcijenjenijih stvari i prava je šteta što je ne sviraju češće.

• Evanescence: Anywhere But Home (2004.)

Teško je opisati koliko su svojedobno Evanescence bili bitan i relevantan bend nekome tko nije pratio i volio uspon nu-metala u stvarnom vremenu za vrijeme ranih 2000ih godina. Meni njihov prvijenac 'Fallen' i dan-danas znači jako puno u životu i rado ga poslušam s vremena na vrijeme, a ovaj live album koji je nastao upravo za vrijeme 'Fallen' turneje dokaz je koliko je bend tada dobro zvučao uživo. Vrhunska je stvar s ovim albumom i to što sadrži nekolicinu pjesama koje se nisu našle na 'Fallenu', kao i jako dobru obradu Kornove stvari "Thoughtless" koja se skroz prirodno uklapa u zvuk Evanscencea i jasno pokazuje koliko je taj bend imao velik utjecaj na njihov stil.

• Helloween: High Live (1996.)

Helloweenovi albumi iz 80ih su neupitno klasici, no ako mene pitate njihova faza iz 90ih s Derisom za mikrofonom je vrijeme kad su zvučali najbolje, tako da je 'High Live' snimljen u najbolje moguće vrijeme. Ovdje imamo gomilu pjesama sa 'Master of the Rings' i 'The Time of the Oath' albuma koji su o ovim recentnijim danima donekle zanemareni, tako da ih je pravi gušt čuti. Deris se možda ne snalazi baš najbolje na nekim Kiskeovim pjesmama, no nikad mu to nisam uzimao kao neki bitan minus. Tehnički gledano, ovo možda i nije najkvalitetniji Helloweenov live album, ali meni je definitivno najdraži i svakako je ostavio najjači utisak na moj glazbeni put.

• Death: Live in L.A. (Death & Raw) (2001.)

Ovaj je album direktni "krivac" zašto sam tek puno kasnije počeo davati priliku ranim Deathovim albumima. Kada sam tek otkrio Death, ovaj mi je album bio jedna od prvih postaja, a bacite li oko na pjesme koje su na njemu, vidjeti ćete da se uglavnom fokusira na albume od 'Human' pa nadalje, dok s prva tri albuma sadrži tek dvije pjesme. No, stavimo li tu činjenicu po strani, 'Live in L.A.' predstavlja kvalitetan presjek kasnijih dana Deathove karijere u izvedbi inkarnacije benda sa 'The Sound of Perseverance' albuma i iskreno nema mu se što zamjeriti. Svaka pjesma ovdje zvuči možda i bolje nego na studijskom izdanju te nas još jednom posjeća koliko je Chuck Schuldiner bio velik glazbenik.

• S.O.D.: Live at Budokan (1992.)

Najveća prednost koju 'Live at Budokan' (koji usput naravno uopće nije snimljen u Budokanu) nudi jest nevjerojatan osjećaj zabave koji prenosi na slušatelja. Stormtroopers of Death nikad nisu bili ozbiljan bend niti su to i htjeli biti, no ovaj njihov pomalo agresivni crni humor zapravo puno bolje funkcionira u live okruženju nego na studijskim snimkama. Sve gluposti koje Billy Milano priča između pjesama ostavljaju dojam skoro pa kao da slušate stand-up komičara, što samo pojačava sveukupni dojam, no naravno ni muzika ne zaostaje niti mrvice. Imamo ovdje skoro pa cijeli kultni 'Speak English or Die!' album plus par neočekivanih obrada Nirvane i Ministryja koj se zapravo savršeno uklapaju u ostatak repertoara iako stilski nisu ni slične onome što S.O.D. svira. Prava je šteta što nikad nisu zaživjeli kao punokrvni bend, no ako ništa onda barem imamo ovaj live album kao dokument kroz koji se vidi koliko su bili dobri.