DRUGA ŠANSA - UŽIVO

Jeste li primjetili kako u zadnje vrijeme puno "kontroverznih" albuma (u nedostatku boljeg pojma) malo po malo ponovno pronalazi put do publike? Znate o kojim albumima pričam; o onima s kojima su se neka veća metal imena odmakla od standardnog zvuka po kojem su postali poznati ili gdje su esencijalne članove benda zamijenili neki manje poznati ili slabije prihvaćeni glazbenici? Obično su to albumi koji su brzo nakon povratka na stari zvuk ili s reunionom klasičnih članova ostali manje-više zaboravljeni, kako od strane fanova, tako i od strane samih izvođača.

Svatko od nas ima drugačije ukuse i odrastao je s različitim albumima tokom formativnih godina, kako s poznatim i općeprihvaćenim albumima, tako i s onim drugima koji možda generalno ne kotiraju pretjerano visoko. Klasici su naravno klasici s razlogom, no kod bendova koji sviraju već desetljećima ima i materijala koji nikad nije dosegao iste razine popularnosti kao oni iz naujspješnijeg perioda karijere, no to definitivno ne znači da nema ljudi koji ih vole i slušaju. Meni su u tim formativnim godinama recimo bili jako bitni 'The World Needs a Hero' od Megadetha, 'Endorama' od Kreatora ili pak 'The Glorious Burden' od Iced Eartha, sve redom albumi koji u velikoj većini slučajeva bivaju skoro pa kompletno ignorirani od strane bendova na koncertima. Jasno, vjerujem da kad imaš više desetaka albuma iza sebe setlista se ne može složiti u 5 minuta kako bi svi bili zadovoljni i kako bi svi albumi bili uključeni, no nekad mi je baš žao što se cijeli dijelovi diskografija tretiraju kao da ne postoje (kao što su evo aktualno sada Maideni elegantno zaobišli kompletan 'No Prayer For the Dying' na posljednjoj turneji iako su stavili fokus isključivo na taj "prvi" dio karijere). Kad god čitam/gledam intervuje s tim bendovima, opravdanja su uvijek na šemu da jednostavno nemaju dovoljno vremena na pozornici za ubaciti sve što bi htjeli ili pak da publika jednostavno uvijek želi čuti hitove. Ima istine i u tome, naravno, no postoje bendovi koji često rade rošade sa setlistom, a postoje bome i oni koji zadnjih xx godina sviraju manje-više jedno te iste stvari, kao da je setlista uklesana u kamen.

Srećom, u zadnjih nekoliko godina kao da je postao trend da bivši članovi nekih poznatijih bendova odlučuju uzeti stvari u svoje ruke i ispravljaju tu "nepravdu". Na pisanje ovog teksta su me ponukala nedavna tri koncerta koja je John Bush (inače pjevač Armored Sainta, ali i bivši pjevač Anthraxa) održao u SAD-u, a na kojima je svirao isključivo pjesme iz svog perioda Anthraxa. Koliko vidim po snimkama, skupio je skroz solidnu publiku među kojom su se našli i Anthraxovi Charlie Benante i Frank Bello, kao i sveprisutni Mike Portnoy, a setlista mu se sastojala od 15ak pjesama s Anthraxova četiri albuma na kojima je svojedobno nastupio. Vrhunska je ovo stvar s obzirom da je Anthrax manje-više ignorirao njegovu eru tijekom obilježavanja četrdesete obljetnice benda nedavno.

I mislim se, pa zar to stvarno nije odlično? 

Na ovaj način napokon imamo priliku (ponovno) čuti neke od tih albuma uživo, izvedene od strane nekih od ključnih članova benda iz tog vremena, a u isto vrijeme taj matični bend može nastaviti po svom standardnom sistemu koncerata, bez da se zamaraju stvarima koje im se očito ne da svirati. Nije Bush jedini, naravno, jer još je nekolicina glazbenika i prije njega poduzela slične korake. Spomenuo bi ovdje Blazea Bayleya, no prvo moram naglasiti da njegove koncerte ne želim stavljati u istu kategoriju s ovim Bushevim jer se radi o potpuno drugačijem pristupu solo karijeri. Istina, Blaze je bio vokal Maidena i ta stigma će ga pratiti vjerojatno do kraja života, no istovremeno je to čovjek s jednom od najimpresivnijih i najkvalitetnijih solo karijera u metal muzici i uvijek ću govoriti da su njegovi albumi prva liga. Stilski su masu drugačiji od Maidena, no puno prirodnije odgovaraju njegovom vokalu. Što se tiče izvedbi pjesama Maidena na njegovim koncertima, toga je uvijek bilo i uvijek će biti, no super mi je što Blaze ne jebe živu silu po pitanju prihvaćenosti tih pjesama od strane onih nešto konzervativnijih fanova Maidena. Čovjek je prije svega ponosan na svoja dva albuma s njima i nije rijetkost da, osim onih hitova, ubaci i neke "kontroverznije" pjesme na setlistu. Ne pogađa ga puno što se recimo "The Angel and the Gambler" često spominje kao najslabija stvar Maidena, čovjek je želi svirati i svira je - i u pravu je. U kontekstu ovotjednog teksta, Blaze je nedavno učinio vrhunsku stvar povodom 30. godišnjice 'The X Factor' albuma te ne samo da ga je odsvirao uživo cijelog od prve do zadnje pjesme, već je u setlistu ubacio i tri pjesme koje su se našle kao b-strane singlova s tog albuma. Poklon je to kakav ljubitelji Maidena vjerojatno nikad nisu mogli ni zamisliti da će dobiti i svaka mu čast na tome.

Okej, Anthrax i Maideni su veliki bendovi kad gledamo širu sliku i nije neobično što su izvedbe njihove muzike (pa čak i ove s manje popularnih albuma) manje-više dobro prihvaćene, no zanimljivo mi je vidjeti situacije kad se na slične poteze odlučuju glazbenici koji nemaju tolike baze fanova, ili se meni to možda samo čini. Naprimjer, poprilično me iznenadio veliki interes za koncert supergrupe BEAT koji će se ovog ljeta održati u Zagrebu. Radi se o bendu kojeg čine Steve Vai, Danny Carey, Tony Levin i Adrian Belew, a koji će svirati pjesme King Crimsona s ona četiri albuma na kojima su svirali Levin i Belew. King Crimson je svojedobno bio prava pravcata glazbena mašinerija, no imao sam osjećaj kao da su njihovo vrijeme i relevantnost odavno prošli, tako da nisam očekivao ovoliku pažnju koju BEAT dobiva, posebno zato što ti albumi čak i nisu među popularnijima u King Crimsonovoj diskografiji. S druge srane, vjerojatno dobar dio težine po pitanju interesa povlače i imena glazbenika koji se nalaze u ovom bendu te je vjerojatno i to bitan faktor njihovog uspjeha.

No, što se metal muzike tiče, jedna od sličnih neočekivanijih stvari mi je bila i nedavna turneja Anette Olzon gdje je izvodila isključivo pjesme sa svoja dva albuma Nightwisha, 'Dark Passion Play' i 'Imaginaerum'. Iskreno, nisam baš toliki ljubitelj Nightwisha pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi koliko su ti albumi (ne)popularni danas, no sjećam se kad je svojevremeno Tarja otišla iz benda, a Anette je preuzela njeno mjesto. Neću reći da je taj potez bio baš pravi skandal, no nije bio ni daleko od toga s obzirom da su vokalno u skroz različitim sferama. Imam osjećaj kao da je Anette proživljavala pravi pakao od strane "fanova", a na ova dva se albuma išlo drvljem i kamenjem, iako je meni recimo 'Dark Passion Play' više nego dobar album s nekoliko pjesama koje bi stavio u sami vrh Nightwishove diskografije. No svejedno me ovaj njen potez za solo turnejom s tim pjesmama iznenadio jer iskreno ne bi očekivao da danas postoji publika za takvo nešto, no u svakom slučaju drago mi je da se dogodilo i da je ta turneja došla u naše krajeve, rado bi je posjetio.

Od sličnih primjera bi spomenuo još i Erica Forresta koji je nedavno održao seriju koncerata na kojima je svirao isključivo pjesme s njegova dva albuma Voivoda, 'Negatron' i 'Phobos', dok mu je na jednom od njih čak i gostovao Away na bubnjevima na jednoj pjesmi, a među neobičnijim takvim projektima je definitivno Wade Black i njegova odluka da svira Crimson Gloryjev album 'Astronomica' za kojeg bi se zakleo da nema više od deset fanova. No, eto, sto ljudi, sto ćudi, valjda je netko bio zadovoljan i s takvom odlukom.

 
Međutim, ono što me ajmo reći ljuti u ovakvim situacijama je potpuno neiskorišteni potencijal nekih takvih projekata, a KK's Priest je rekao bih najveći prijestupnik među njima. Za razliku od Halforda, Ripper još uvijek zvuči apsolutno fenomenalno uživo i jasno mi je da KK Downing to želi iskoristiti u što većoj mjeri kako bi posjetiteljima njihovih koncerata donio neke klasike Judas Priesta u vrhunskoj vokalnoj izvedbi, no jednostavno ne mogu prijeći preko toga što s 'Jugulatora' i 'Demolitiona' ne sviraju skoro ništa. Na setlisti im je s ta dva albuma samo pjesma "Burn in Hell" i to je to. Kažem šteta jer di ćeš bolje prilike da se ubace stvari poput recimo "Cathedral Spires", "Metal Messiah", "Jugulator", "Hell Is Home", "Dead Meat", "One on One" i još neke koje po meni itekako vrijede izvedbe uživo i mislim da bi bilo koja od njih bila puno bolji izbor od nepotrebne i dosadne "The Green Manalishi". Srećom, Ripper sa svojim solo bendom kotira nešto bolje po tom pitanju i kod njega se može čuti nekoliko ovih pjesama, tako da eto, barem nešto.

Kako vi stojite po ovom pitanju? Sigurno imate neke svoje "zaboravljene" favorite koje bendovi većinom ignoriraju.