NAJHRABRIJI ALBUM SVIH VREMENA

Dakle, 'St. Anger', poslovično najgori metal album svih vremena.

Iako ovu laskavu titulu realno može ponijeti prava gomila albuma, vjerujem da nijedan od njih nije toliko globalno omražen kao 'St. Anger'. Album je to koji je praktički nadišao granice samog žanra te ga stoga nije neobično vidjeti na listama najgorih albuma općenito, ne samo u metalu. Realno, s razlogom. Zvuk je grozan, o bubnjevima je već sve rečeno sto puta, pjesme su apsolutno preduge i repetativne, itd itd... Sve to stoji i po tom pitanju stvarno ne želim nikoga uvjeravati u suprotno, no mišljenja sam da njegov nastanak i na kraju krajeva finalni rezultat treba gledati kroz prizmu vremena i uvjeta u kojima je nastao.

Naslov ovotjednog teksta je ovakav upravo zato što stvarno i iskreno smatram da je 'St. Anger' jedan od najhrabrijih albuma ikad objavljenih, od strane bilo kojeg benda. A evo i zašto.

Ako mene pitate, 'St. Anger' je album koji bi bez problema mogao uništiti karijeru bilo kojeg benda. Nebitno radi li se tu o nekom malom sastavu koji tek započinje karijeru ili pak o velikanima žanra kao što je Metallica, 'St. Anger' je po svojoj prirodi takvo djelo da ga nijedan izvođač ne bi mogao objaviti i onda sa 100-postotnom sigurnošću reći kako će mu karijera nakon toga proći neokrznuta. Reći će vjerojatno mnogi da si je to Metallica mogla priuštiti s obzirom da su komercijalno najuspješniji metal bend ikada, no Metallica iz 2003. godine nije ista ona Metallica kakva je danas, a pogotovo nije ista kakva je bila kroz prvih pet albuma, barem što se popularnosti tiče. Vrijeme u kojem je 'St. Anger' objavljen bilo je itekako turbulentno ne samo na glazbenoj sceni, već i unutar benda. 

Što se tiče metala u ranim 2000im godinama, znate valjda i sami kakvo je bilo stanje. Tradicionalni metal žanrovi su bili poprilično marginalizirani nauštrb eksperimentalnijih stilova, nu-metal i metalcore su preuzeli primat i zaposjeli vrhove ljestvica, dok su se stariji bendovi ih 80ih godina ili pokušavali prilagoditi ili su prihvatili da možda nikada više neće uhvatiti visine kakve su imali u mlađim danima. Međutim, dobar album je uvijek dobar album, nebitno što mainstream misli o tome. Da se 'Master of Puppets' kojim slučajem pojavio po prvi put tek ranih 2000ih, idalje bi to bio dobar album kojem bi se u najgoru ruku moglo pripisati to da je objavljen u krivom desetljeću. Međutim, 'St. Anger' skoro pa po ničijim kriterijima nije bio dobar album upravo iz razloga koje sam opisao u prvom paragrafu teksta. Po mom mišljenju, takva neuobičajena priroda pjesama na ovom albumu leži u činjenici da je za razliku od mnogih drugih albuma Metallice ovaj nastao kao djelo namijenjeno publici od svega tri čovjeka - Jamesa Hetfielda, Larsa Ulricha i Kirka Hammeta - koji su u to vrijeme bili jedini članovi Metallice.

Imao je i ranije Hetfield raznih referenci na teške događaje iz privatnog života kroz tekstove izrazito osobne prirode, kao što su recimo "The God That Failed" ili "Until It Sleeps" kroz koje je progovarao o nekim osobnim demonima, no mislim da je 'St. Anger' bio prvi put kad su stvari u potpunosti izmakle kontroli. Em alkoholizam, em neke druge stvari, konflikti s ljudima oko sebe i nakupljene traume rezultirale su njegovim odlaskom na odvikavanje, što je zabilježeno u dokumentarcu 'Some Kind of Monster', i upravo je ta intervencija uvelike definirala put kojim će kreativnost benda ići i naposlijetku rezultirati ovim albumom. Reći će mnogi da je 'Some Kind of Monster' nepotrebno stavljanje privatnih stvari u prvi plan i da se u njemu nema što pametno vidjeti, no smatram da je za razumijevanje 'St. Angera' potrebno ući malo dublje ispod površine kako bismo saznali zašto on zvuči tako kako zvuči. Hoće li ga to učiniti boljim albumom? Neće, naravno, ako nam se već od početka ne sviđa, no ja sam osobno uvijek bio takav da jednostavno volim saznati "kako" i "zašto" prije nego nešto u potpunosti odbacim. Meni 'St. Anger' nikad nije bio mrzak album i unatoč svim njegovim manama volim ga upaliti tu i tamo jer mi nekad taj sirovi pristup skroz odgovara. Kako god bilo, 'St. Anger' je tu i koliko god ga ljudi blatili, on neće nestati. Rekao bih da pjesme s albuma puno bolje zvuče uživo nego studijski s obzirom da imaju puno bolji zvuk instrumenata, a čini mi se da i Metallica dijeli slično mišljenje s obzirom da relativno često ubace pokoju pjesmu s albuma u novije turneje. Jedno im se treba priznati - stoje iza svog materijala, kakav god se on publici činio i zbog toga im skidam kapu. Pjesme s 'Loada' i 'Reloada' su konstantno tu, 'St. Anger' bude zastupljen tu i tamo, a ponekad im se zalomi da ubace i neki raritet poput "I Disappear" ili "No Leaf Clover" tu i tamo. 

Uglavnom, da se vratim na temu. Zanimljivo je kroz 'Some Kind of Monster' gledati razvoj ovog albuma, pogotovo zbog toga što nam je ovaj dokumentarac dao do znanja da postoje i neiskorištene demo snimke koje se danas po internetu mogu naći pod nazivom 'Presidio Sessions'. Ukoliko ćete slušati ove snimke, imajte na umu da se radi o sirovoj nakupini raznoraznih riffova, melodija i ideja koje na kraju nisu iskorištene za finalni album (tj neke od njih jesu, ali takve su u manjini) i koje su nastale prije negoli je Hetfield otišao na odvikavanje. 'Presidio Sessions' predstavlja možda i najveći odmak Metallice od tradicionalnog metal zvuka, a nude poprilično mračan i gotovo psihodeličan pristup muzici koji su nakon Hetfieldovog povratka napustili nauštrb ogoljenog stila kakav danas možemo čuti na 'St. Angeru'.

Ja sam na ovaj album uvijek gledao prvenstveno kao na prerano objavljenu demo snimku, a ne kao na pravi album. Definitivno na njemu ima odličnih ideja koje bi se u nekoj drugoj prilici možda mogle razraditi na kvalitetniji način i ukoliko se fokusiramo isključivo na izolirane segmente umjesto na cjelokupnu sliku, možemo naći pravu hrpu zanimljivih elemenata. Naslovna stvar i "Frantic" se tu nameću kao logični izbori, no i stvari poput "The Unnamed Feeling", "Dirty Window", "Sweet Amber" i "All Within My Hands" su mogle u nekom paralelnom univerzumu postati među boljim pjesmama moderne Metallice. Znam da se mnogi od vas neće složiti, no čvrsto stojim iza takvog stajališta. Dovoljno je već što pjesme sa 'St. Angera' uživo zvuče milijun puta bolje nego studijske verzije, a možda je i najbolji pokazatelj neiskorištenog potencijala albuma odlična snimka četvorice ajmo reći nepoznatih glazbenika koji su 2015. snimili kompletan album ispočetka, s normalnim zvukom gitara i bubnjeva, a usput su ga i skratili za dobrih 15ak minuta. Dolje vam ostavljam link, svakako bacite uho.

Kada u naslovu teksta kažem da je 'St. Anger' najhrabriji album svih vremena, mislim to upravo iz razloga što je trebalo imati ogromna muda i tonu hrabrosti objaviti ga. Nisu ljudi iz Metallice glupi, znali su u što se upuštaju i garant su bili svjesni da će reakcije publike biti mahom negativne, no kao što rekoh, uvijek su stajali iza svog materijala tako da ni 'St. Anger' nikada nije bio nikakva iznimka po tom pitanju. Usudio bi se čak reći da je ovaj album možda i zadnji put kad je Metallica izbacila iskreni album koji su napravili iz svog gušta (ili iz svoje potrebe u ovom slučaju) umjesto da se dodvoravaju fanovima. Da se razumijemo, meni je recimo 'Death Magnetic' fenomenalan album, a ni ovih par nakon njega mi stvarno nisu loši, no imam osjećaj da su s njima previše igrali na sigurno. Nedostaje im te spontanosti koja je krasila sva njihova izdanja zaključno sa 'St. Anger'.