NWOBHM - 45 GODINA KASNIJE

New Wave of British Heavy Metal, pokret koji je započeo samim krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i trajao je svega nekoliko godina (ovisi kako koga pitate), jedna je od onih pravih romantičnih priča heavy metal muzike. Bilo je to vrijeme kada se na području Engleske u jako kratkom periodu pojavila prava gomila bendova sličnog glazbenog izričaja te su sve svi istovremeno borili za svoje mjesto pod suncem. Malobrojni su među njima koji su uspjeli preživjeti toliko prezasićnje glazbene scene te su uspjeli napraviti impozantne karijere i nastavili djelovati desetljećima kasnije, dok je s druge strane puno veći broj onih koji su nakon svega par albuma (ili u ekstremnijim slučajevima nakon tek par singlica) netragom nestali, razišli se ili pak naganjajući obećani komercijalni uspjeh drastično promijenili glazbeni stil te izgubili kompletan identitet i bazu fanova koja ih je do tada pratila, koliko god malobrojna možda bila.

Startavši isključivo kao underground pokret, NWoBHM je s vremenom iznjedrio jedna od najvećih heavy metal imena uopće koja su s porastom globalnog uspjeha i širenjem granica uspjeli nadići skromne početke pretvorivši se u pravu pravcatu mašineriju. Iron Maiden, Saxon i Def Leppard su tri možda i najveća krunska primjera grupa iz tog vremena koje su postigle globalni uspjeh. Okviri NWoBHM-a su jednostavno postali preuski za njih i s porastom komercijalnog uspjeha tražili su sve veće dvorane i arene, kao i turneje i nastupe van lokalnih granica. I dok je spomenuta velika trojka harala Europom i svijetom, ostatak bendova koji su ostali na klupskom nivou pokušavao je na ovaj ili onaj način preživjeti konstantno promjenjive glazbene trendove, često s ne baš zapaženim uspjehom.

Možda bi NWoBHM ostao i manje-više zaboravljen da ga pod svoje "krilo" nije uzela Metallica. Gledajući s današnjeg stajališta, upravo je Metallica možda i najviše zaslužna što je ovaj pokret uspio koliko-toliko egzistirati do današnjih dana, jer kroz raznorazne obrade Diamond Heada, Sweet Savagea, Blitzkriega i nekih drugih bendova, James, Lars i ekipa približili su te davno zaboravljene singlice modernoj metal publici iz cijelog svijeta. Budite iskreni, zar upravo preko Metallice niste prvi put čuli "Am I Evil?", "Blitzkrieg", "Killing Time" i slične pjesme? Angažiranost i ljubav Metallicinih članova prema opskurnom engleskom heavy metalu držala je sjećanje na NWoBHM živim te su njihove obrade zapravo i omogućile egistenciju članovima nekih od tih bendova, do te mjere da su se bez problema mogli posvetiti glazbi bez opterećenja vezanog uz financijska pitanja. Vjerujem da je tu uvelike pripomogla i Larsova kompilacija 'New Wave of British Heavy Metal '79 Revisited' koja je svojedobno napravila fenomenalan presjek kako poznatih, tako i opskurnih bendova s ove scene. 

I tako, godinu za godinom, desetljeće za desetljećem, NWoBHM je uvijek bio tu negdje, u pozadini sve do otprilike polovice i kasnih 2000ih (po mojoj slobodnoj procjeni) kada su se dogodile dvije bitne stvari. Prva je bila turneja Iron Maidena pod nazivom "Eddie Rips Up the World" s kojom su se fokusirali isključivo na prva četiri albuma te na taj način mlađoj publici donijeli neke do tada potpuno marginalizirane pjesme. Druga stvar je po meni puno bitnija, a to je pojava svojevrsnog NWoBHM revivala "maštovito" nazvanog "New Wave of Traditional Heavy Metal" s predvodnicima u vidu grupa Enforcer, Skull Fist, Haunt, Steelwing, Cauldron i sličnih. Iz aviona je bilo vidljivo da su ove grupe inspirirane prvenstveno starim engleskim bendovima, a upravo zbog popularnosti revivala malo po malo su iz zaborava počeli izlaziti i neki veteranski bendovi za koje bi vjerojatno mnogi rekli da se o njima više nikad neće pričati niti bi se moglo očekivati išta kvalitetnog novog materijala. 

Raven (kojima je svojedobno na turnejama i Metallica bila predgrupa) su se 2010. vratili u vrhunskoj formi s albumom 'Walk Through Fire' te nas svako toliko časte novim kvalitetnim albumima, dok su recimo Angel Witch od tada izbacili dva apsolutno fenomenalna albuma 'As Above, So Below' te 'Angel of Light' na kojima je Kevin Heybourne napokon ponovno preuzeo mikrofon i gdje su isporučili odličnu kombinaciju novih pjesama zajedno s nekim prastarim stvarima koje do tada još nikad nisu bile snimljene u studijskoj verziji. Treba svakako spomenuti i kultni Hell koji je za vrijeme ranih 80ih izdao svega par singlica i demo snimki da bi se na kraju razišli nakon samoubojstva pjevača Davea Hallidaya. Dobrih tridesetak godina kasnije, Hallidayev učenik, bivši gitarist Sabbata te danas vrhunski producent, Andy Sneap, kontaktirao je bivše članove u vezi "hobi" projekta kako bi napokon snimili nikad dovršeni album. Na taj smo način dobili album 'Human Remains' koji je možda jedna od najboljih stvari proizašlih iz cijelog ovog fenomena povratka starih NWoBHM bendova, međutim tu nije bio kraj. Hell je nakon toga snimio još dva albuma isključivo s novim pjesmama prije nego su se ponovno razišli, ovaj put vjerojatno zauvijek.

Od ostalih imena svakako treba spomenuti Tygers of Pan Tang koji su izašli iz "eksperimentalnog" perioda te se vratili klasičnom heavy metalu s 'Animal Instict' i 'Ambush', ili pak Tokyo Blade čijih nekoliko posljednjih albuma po meni kvalitetom niti malo ne zaostaje najboljim stvarima iz osamdesetih. Za razliku od ova gore tri spomenuta benda, Tygersi i Blade su u novi milenij ušli s nešto promijenjenim zvukom i iako se tu još uvijek radi o klasičnom heavy metalu, jasan je odmak od stila koji su njegovali u mladosti. Ništa čudno ako ćemo iskreno, jer trideset-četrdeset godina itekako promijeni čovjeka i nije za očekivati da će apsolutno svačiji glazbeni ukusi ostati isti sa 20 i sa 50-60 godina. Srećom, rekao bih da novi materijal ovih bendova svakako vrijedi poslušati.

Rekao sam prethodno da su NWoBHM bendovi manje-više zvučali slično, no našlo se tu i nekoliko bendova koji su odskakali od prosjeka. Witchfinder General i Pagan Altar su svojedobno stavili naglasak na doom stranu heavy metala i dok Witchfinderov povratak nije dugo potrajao (dobili smo samo jedan album 'Resurrection' 2008. godine i onda su opet nestali), Pagan Altar je srećom još uvijek tu i svako toliko nas počaste novim kvalitetnim albumima. Trenutno je Pagan Altar u sličnoj situaciji kao puno ovih bendova (npr. kao Tygersi ili Angel Witch) gdje su se sveli na jednog originalnog člana oko kojeg ostatak rotira i mijenja se, no mislim da je to činjenično stanje stvari kad se svira u malom bendu. Ljudi nakon toliko desetljeća jednostavno imaju svoje živote i druge obveze te nije realno za očekivati da će svi moći staviti privatni i poslovni život na pauzu kako bi mogli raditi turneje po Europi, pogotovo kad se radi o bendu od kojeg se (vjerojatno) ne može živjeti. Rijetke su situacije kao recimo u Satanu ili Tokyo Bladeu koji još uvijek imaju skoro sve originalne članove u bendu.

Da ne nabrajam sad sve žive bendove koji su još uvijek aktivni (moje favorite imate dolje na kraju teksta), reći ću za kraj da mi je drago da NWoBHM još uvijek egzistira, pa makar i u ovoj "frankensteinovskoj" kombinaciji. Lijepo je vidjeti da čak i Metallica na novom albumu ima svojevrsnu posvetu ovom pokretu u vidu pjesme "Lux Aeterna" koja zvuči kao da je inspirirana svim njihovim uzorima iz ranih dana. Dokaz je to, zajedno s konstantnom visokom popularnošću revival bendova, da je duh NWoBHM-a živ i zdrav kako u mainstreamu, tako i u undergroundu iz kojeg je potekao prije nešto više od četrdeset i pet godina.

P.S.

Ukoliko vam se sluša nešto novijih pjesama od veteranskih NWoBHM bendova, ovdje sam naveo neke od meni najdražih "hitova" koje su spomenuti bendovi izbacili u recentnijim danima karijere.

• Angel Witch: Dead Sea Scrolls
• Hell: The Age of Nefarious
• Pagan Altar: The Sorcerer
• Praying Mantis: Cry For the Nations
• Raven: Metal City
• Satan: The Devil's Infantry
• Sparta: Soldier of Fortune
• Tank: War Nation
• Tokyo Blade: Man on the Stair
• Tygers of Pan Tang: Edge of the World