FAST FOOD METAL

Kroz godine i godine odlazaka na koncerte bila je tu i tamo poneka situacija kad bi namjerno odlučio preskočiti neki bend zato što mi se nikako ne bi sviđao izbor pjesama koje sviraju na aktualnoj turneji. Najčešće bi se radilo o koncertima gdje bi bendovi previše naginjali na novije stvari koje su stilski drugačije ili (po mom osobnom guštu) jednostavno manje kvalitetne od onih ranijih albuma koje volim. Znalo se tako dogoditi da ne bi otišao na koncerte nekih bendova koje realno volim zbog očekivanja da će me taj recentniji materijal smoriti jer ajmo reći "oduzima" prostor na setlisti pjesmama iz perioda koji više volim. Amon Amarth je možda po tom pitanju i najbolji primjer s obzirom da je 'With Oden on Our Side' iz 2006. zadnji njihov album u kojem sam iskreno uživao, dok mi je sve ovo ostalo osjetno slabije, do te mjere da zadnjih 4-5 albuma zvuči nevjerojatno dosadno i nezanimljivo. Gledam setlistu sa zadnjeg koncerta u Zagrebu iz 2023. godine i mislim se, nema tu ništa za mene s obzirom da s prvih pet albuma sviraju sve skupa dvije stvari, dok je sve ostalo noviji i meni manje interesantan materijal. Kao ono, nema mi smisla trošiti novce na put do Zagreba, na ulaznicu, smještaj, itd itd, samo kako bi slušao pjesme koje mi se ne sviđaju.

I onda prođe koncert, a mene uhvati nekakva ajmo reći grižnja savjesti jer nisam otišao. Jedno te ista priča po tko zna koji put, a mislim da mi se to događa zato što negdje u potiljku svijesti znam da sam propustio realno dobar i zabavan koncert. Sjetim se u takvim situacijama zagrebačkog koncerta Sabatona iz 2015. kada sam isto odlučio da neću ići jer mi setlista nije bila po guštu, no igrom slučaja sam dobio ulaznicu na poklon pa sam otišao. I srećom da jesam jer mi je do dan-danas to jedan od najzabavnijih koncerata na kojima sam bio. Kad je sve to skupa krenulo, bilo mi je svejedno koje će stvari svirati jer je štimung bio predobar i doslovno sam guštao od prve do zadnje sekunde. 

Ovakav efekt namjernog propuštanja koncerata najčešće vežem za izvođače koje volim okarakterizirati kao "fast food metal", odnosno onaj tip izvođača koji mi stilski muzikom ne djeluje interesantno niti mi imaju išta bitno i zanimljivo za ponuditi što se tiče studijskih snimki, no uživo su jednostavno zabavni. Povlačim paralelu s brzom hranom zato što (meni osobno) u takvoj muzici nema ništa "hranjivo", odnosno ništa zbog čega bi je rado slušao i vraćao joj se, no tu i tamo me uhvati želja za "fiksom" tog junka na isti način na koji me ponekad uhvati želja pojesti nekakav hamburger u McDonaldsa. Uz spomenute Sabaton i Amon Amarth tu bi mogao recimo staviti još i Arch Enemy, Powerwolf, Kamelot, Wind Rose i slične... Vjerojatno znate na što konkretno mislim. Bendovi su to koji su u recentnijim fazama karijere poprilično pojednostavnili i ispolirali zvuk te su ga (usudio bi se reći) približili najširim mogućim masama koliko god to granice žanrova u kojima djeluju dopuštaju. Za mene se to uvijek manifestira na način da prepoznatljivi riffovi prestanu biti unikatni faktor koji pjesmama daje identitet te se korištenje gitara svede tek na "đ-đ-đ" tandrkanje, da prostite na takvom izrazu i opisu. Moderni albumi spomenutih bendova mi najčešće imaju malo i nimalo kvaliteta zbog kojih bi im se vraćao što se tiče slušanja kod kuće. Međutim, lagao bi kad bi rekao da je uživo ista stvar i taj Sabatonov koncert je živi primjer. 

Jednostavno rečeno, kod tih bendova imam osjećaj da je estetika bitnija od supstance. Čini mi se da je kod modernog Amon Amartha zaštitni znak postalo ono veslanje u publici, kod Sabatona ta pusta scenografija s tenkovima i stvarima s ratnih fronti, itd... Usudio bi se čak reći da su Angela i Alissa kod Arch Enemyja postale prepoznatljiviji faktor nego sama muzika im, do te mjere da ljudi skoro uopće i nisu upoznati s prvom fazom benda dok su imali muškog vokala, odnosno dok je Johan Liiva bio za mikrofonom. Ne čudi stoga što ni sada nakon odlaska Alisse (vjerojatno) nisu uopće ni razmišljali o angažiranju muškog vokala. Da se razumijemo, ne mislim ovime diskreditirati novopridošlu Lauren Hart, jer po ovome što sam do sada čuo zvuči više nego dobro, isto kao što su Angela i Alissa bile prije nje, no Arch Enemy je toliko vezan uz imidž zgodne ženske pjevačice da mi je naprosto nevjerojatno da bi sada izabrali bilo koga tko odstupa od tog kalupa. Često me takve stvari "blokiraju" da odem na koncert, jer osobno mi estetika nikad nije bila bitnija od same muzike, a ako mi muzika ne odgovara, zašto bi onda išao uopće na svirku? I onda se sjetim tog već spomenutog Sabatona i koliko mi je taj njihov nastup u Tvornici bio dobar. I mislim se, pa jebote kako si glup, garant bi ti i na Arch Enemyju isto tako bilo zabavno. Koga uopće boli briga je li danas taj bend poznatiji po pjevačici nego po muzici?

No, to je naravno tek jedan faktor. Nisam baš ponosan ni na ovaj drugi, ali svejedno ga moram spomenuti. Koliko god možda bilo kontradiktorno, lakše mi je otići (tojest sebi opravdati) odlazak na koncert nekog benda, domaćeg ili manje poznatog stranog, ukoliko su mi ukupni troškovi manji. Znam, glupo je kad pogledamo sve skupa, jer na kraju krajeva opet nemam pojma šta me čeka, a bome itekako je znalo biti situacija kad bi se kući s takvog koncerta vratio ili razočaran ili potpuno ravnodušan i uvijek bi sebi rekao "pa ajde, nema veze, nije sad da si dao 200 € za to", kao da je to neko relevantno opravdanje. Kad ovako pogledam, možda bi bilo bolje da sam ipak iskeširao nešto više novaca i za njih dobio kvalitetan koncert na kojem ću se zabaviti kako treba. Što mi znači to što nisam potrošio puno novaca i vremena ako na kraju nisam zadovoljan dobivenim? Ta zar nije bolje potruditi se malo više, malo jače i zauzvrat stvarno uživati u atmosferi i izvedbi, čak i ako mi setlista nije po guštu? U dobrom dijelu slučajeva se idalje radi o bendovima koje volim ili sam ih nekad volio i čiji mi raniji radovi puno znače u životu, pa zašto ih ne otići vidjeti kad iz desetljeća u desetljeće dokazuju da su s razlogom popularni, voljeni i da su im koncerti odlično posjećeni? Podsjeća me to na onu anegdotu kad jedan tip drugom nabraja koliko je novaca mogao uštedjeti da nije pušio, na šta mu ovaj odgovara "A gdje je tvoj Ferrari?". Ista stvar i ovdje. Na kraju se ta razlika u novcima jednostavno izgubi na neke druge, bezimene i odavno zaboravljene stvari, a od cijele te priče se na kraju sjećaš samo koncerta koji nisi posjetio te se s razlogom pitaš hoće li u ovom brzom i ludom svijetu neki od tih bendova ikad više posjetiti ove naše krajeve?

Ne znam, možda jednostavno pričam gluposti. A s druge strane možda bi napokon trebao reći sam sebi "jebeš setlistu i jebeš kako bendovi izgledaju i na šta se furaju" te jednostavno otići na koncert i zabaviti se, bez puno bespotrebnog razmišljanja.