POVRATAK NA POZNATO

Koliko ste upoznati s web platformom Last.fm? Ako se niste susretali s njom do sada, nije toliko ni bitno s obzirom da se ne radi o nekom esencijalnom alatu koji eto "trebate" imati, no sve u svemu je simpatična stvar za sve koji vole raditi raznorazne statistike vezane za svoje hobije. Radi se o aplikaciji koja vam bilježi sve što slušate na kompjuteru i zatim slaže baze podataka i liste sortirane po izvođačima, albumima, pjesmama, vremenu slušanja, mjesecima i godinama, itd itd... Ako vam zvuči dosadno i monotono, naravno da niste jedini s takvim mišljenjem, no ja sam takva osoba da volim te raznorazne tablice tako da znam tu i tamo baciti oko na svoj profil na Last.fm-u čisto da vidim "kako stoje stvari". Profil mi je aktivan još od 2006. kada sam ga napravio kao šesnaestogodišnjak koji je malo po malo počeo otkrivati širi svijet muzike, a u ovih dobrih dvadeset godina stvorila se jedna lijepa statistika vezana za slušalačke navike. Opet kažem, ništa pretjerano bitno ni značajno, ali lijepo mi je pogledati s vremena na vrijeme.

Spominjem to zato što mi je zanimljivo koliko je osjetna razlika između zabilježene slušalačke statistike od onog mog osobnog osjećaja koliko što slušam. Da ne tupim sad bezveze o brojkama, reći ću samo da se pojavljuje ogroman nesrazmjer po pitanju slušanja klasika kroz godine. Dok sam kao onaj mulac od 16 godina (i nekoliko godina nakon toga) najčešće vrtio sve one najpoznatije i najbitnije albume omiljenih mi bendova, ta je brojka kroz godine bivala sve manja i manja, do te mjere da danas rijetko upalim klasike koji su definirali određene podžanrove. Ne radi se o tome da su mi se ti albumi i pjesme prestali sviđati ili tako nešto, no nakon nekog vremena kao da sam ih se zasitio. Ne znam kako to bolje objasniti, no moram priznati da jako rijetko imam neku potrebu ili želju poslušati recimo "Seek & Destroy", "Run To the Hills", "Paranoid" i slične pjesme tog kalibra.

 Čini mi se da je uobičajena stvar kod ljudi, ne samo kod mene, da s vremenom širimo vidike i horizonte, otkrivamo nove stvari i tražimo nove interese. Tojest, nadam se da je tako jer upravo na taj način i kroz doticaj s do tada nepoznatim nam stvarima učimo i rastemo kao ljudi. Muzika nije nikakva iznimka po tom pitanju i rekao bih da je sasvim prirodno nakon nekog vremena tražiti bendove i izvođače koje do tada nismo čuli, često i izvan žanrova u kojima se osjećamo "kao doma". Pomicanje granica vlastitog ukusa otvara nam raznorazne mogućnosti za naći neke nove bendove koji će nam s vremenom prerasti u favorite i koje ćemo slušati s guštom i godinama kasnije. Međutim, kao i sa svim sličnim stvarima, nakon nekog vremena jednostavno dođe do zasićenja. Shvatimo da smo možda otišli previše u širinu i negdje u tom putovanju smo se pogubili u novim stvarima te nam treba pauza. Treba nam povratak na ono što već poznajemo, s čim smo na "ti", odnosno trebamo se vratiti na tvorničke postavke. I onda se vraćamo svim onim dragim nam izvođačima i albumima koje najčešće stavimo po strani ili ignoriramo zato što smo ih preslušali već valjda tisuću puta. 

Kod mene je takva stvar da mi tek s vremenskim odmakom neke dobro poznate "izlizane" pjesme ponovno vrhunski sjednu. Nekidan sam tako odvrtio cijeli 'Master of Puppets' album nakon što ga u kompletu nisam poslušao valjda godinama. Neću reći da mi takva opetovana preslušavanja otkriju neke nove slojeve i detalje te da mi vidno mijenjaju način na koji ih gledam (teško da će se takvo nešto dogoditi nakon 20ak godina preslušavanja istih pjesama), no upravo u toj repetativnosti i ponavljanju leži njihova čar. Usporedio bi to recimo sa situacijom kada se nakon eksperimentiranja s raznoraznim svjetskim kuhinjama jednostavno zaželite nečeg domaćeg, poznatog i sigurnog. Nečega s čime ste odrasli, što vam je majka kuhala i čime takoreći resetirate okusne pupoljke. Muzika za mene funkcionira na isti način i upravo se zbog toga nakon određenog vremena vraćam onim klasicima, ne nužno zato što mi se baš eto sluša "Seek & Destroy" po tko zna koji put u životu, već zato što tako mogu "isprazniti" glavu od raznoraznih novih, nepoznatih, a bome i u određenom dijelu jednostavno loših bendova i albuma te se fokusirati na nešto što me opušta.

Prije dobrih dvanaest godina sam bio na koncertu Deep Purplea i sutradan me pitao jedan prijatelj "Jesu svirali Smoke on the Water?", na šta ja odgovaram "Normalno da jesu.", a on vrti glavom i kaže nešto u stilu "Ne mogu vjerovati, to je toliko dosadna i izlizana stvar". I mislim se, da, u pravu je, ta pjesma je vjerojatno jedna od najizlizanijih pjesama ne samo u repertoaru Deep Purplea, već i u sveukupnoj rock muzici, ali ja iskreno ne mogu zamisliti njihov koncert bez te stvari. Nekad je lako zaboraviti da na koncerte popularnih bendova dolazi raznorazna šarolika publika koja možda nije ljubitelj kompletne diskografije, već posjećuju koncert iz nekakve opće kulture ili zato što vole ili prepoznaju svega par pjesama, a za razliku od mnogobrojnih uskogrudnijih ljudi smatram da takvo nešto treba ohrabrivati i poticati. Upravo je zbog takvih ljudi bitno na setlistama držati provjerene klasike i baš zato neki od ovih hitova nikad neće zamrijeti ili biti gurnuti u drugi plan. Pronaći balans sa setlistama koncerata tako da zadovolje i one koji žele slušati provjerene stvari i one koji žele više nepoznatijih stvari je svakako zajebana stvar, no mišljenja sam da neke pjesme nikad ne bi trebale biti izbačene iz rotacije. Mogu ja kukati koliko god oću po pitanju recimo Maidena i njihovog tvrdoglavog držanja nekih tako "izlizanih" stvari na koncertima, no moram priznati da mi je uvijek gušt čuti uživo npr. "Fear of the Dark", koliko god mi se činilo da mi je dosta te pjesme za tri života.

Povukao bi ovdje paralelu s nekim drugim oblicima umjetnosti, jer npr. mislim da ću uvijek moći s guštom pogledati neku random epizodu Prijatelja, pročitati neke stare brojeve Zagora ili s istim zanimanjem po stoti put pustiti Iskupljenje u Shawshanku, koliko god da sam ih puta ranije gledao i usprkos tome što praktički svaki detalj znam napamet. U engleskom jeziku uz takve stvari ide atribut "comfort", tako da dobijemo npr. "comfort tv show", "comfort book" ili pak "comfort food", odnosno nešto što nam pruža poznat i siguran osjećaj. Za mene određeni glazbeni albumi postižu isti efekt i upravo im se zato vraćam ispočetka kroz sve ove godine. Ne razmišljam o njima toliko često koliko o nekim novim stvarima koje otkrivam u novije vrijeme, no možda u tome i leži njihova čar, jer kad mi treba nešto da me kroz muziku vrati nazad u one jednostavnije i opuštenije dane, posežem upravo za takvim albumima i pokažem si po tko zna koji put zašto ih volim skoro pa cijeli život.