KONCERTI SVIMA, A NE SAMO NJIMA

Mislim da nisam u krivu kad kažem da cijene ulaznica za koncerte iz godine u godinu postaju sve više i više, do te mjere da se vjerojatno svatko od nas u jednom trenutku zapitao "Pa dobro, jeboga život, dokle to misli ići?". 

S obzirom da ne živim od švicarskih plaća, s vremenom se dobro zamislim postaje li mi ovaj hobi u stvari zapravo previše luksuzan da bi mogao u njemu uživati u jednakoj mjeri kao prije. Okej, nije sad naravno realno očekivati da će cijene koncerata konstantno stagnirati ili se mijenjati tek za nijansu s obzirom da iz dana u dan i puno bitnije stvari (poput režija ili osnovnih životnih potrepština) poskupljuju preko svake mjere, no imam osjećaj da što se tiče onih najvećih izvođača cijene pomalo izmiču kontroli za običnog, malog čovjeka.

Iskreno, čini mi se da ovdje i nije toliko stvar u samom poskupljenju troškova turneja i tegljenja cijele opreme kroz tko zna koliko kamiona i šlepera, već i do činjenice da se mnogi najveći bendovi u rock i metal muzici polako, ali sigurno približavaju kraju svojih karijera. Nećemo morati čekati još puno godina prije negoli se dobar dio njih zauvijek povuče uslijed poodmaklih godina i drugih (najčešće zdravstvenih) problema, tako da su ovo možda i posljednje šanse za vidjeti neke od njih uživo. Gledano kroz takvu prizmu, oni u stvari ne prodaju koncert, već prestiž, odnosno daju ljudima mogućnost da ih vide još jedan zadnji put u punom sjaju, na velikim kilometarskim pozornicama, s grandioznom produkcijom i fantastičnim light showom. 

Ništa čudno s obzirom da je glazbena industrija na kraju krajeva ipak u srži upravo to... industrija.

Sve me to skupa podsjeća na situaciju od prije četiri godine kada su se Rage Against the Machine ponovno okupili i najavili dugo očekivanu turneju, da bi se na kraju gomila fanova blago rečeno razočarala kada su ih dočekale ulaznice od cirka stotinjak eura, što mi je i tada zvučalo poprilično apsurdno za jedan bend koji se bori "protiv mašine". Nisu oni jedini, naravno, ima prava gomila primjera što se tiče tih velikih, ogromnih bendova kod kojih cijene ulaznica dostižu suludo ogromne cifre (barem za moje pojmove, jel), od 150 eura pa do tko zna koliko. Živi primjer je recimo Metallica sada sa ovom rezidencijom u Las Vegas Sphere gdje su karte znale hvatati i četveroznamenkastu cifru "zahvaljujući" dynamic pricing sistemu prodaje ulaznica koji, srećom, još uvijek nemamo tu kod nas i nadam se da ga nikad nećemo ni imati. Takvi koncerti i svi ti sličnog kalibra su s vremenom postali zabava ne nužno za fanove, već za viši stalež s itekako podebljim novčanikom, jer ne treba zaboraviti da je ulaznica za koncert tek jedan faktor u svemu tome, tako da kad uračunamo i dodatne troškove poput prijevoza, smještaja, hrane i svega ostaloga, dolazimo do brojki koje možda i ne možemo tek tako iz čista mira opravdati sami sebi. 

Gle, kao što rekoh, znam da je inflacija stvar na koju se ne može previše utjecati i stvari su jednostavno takve po pitanju poskupljenja, pogotov nakon nekoliko desetljeća, no isto mislim da sam imao sreće po pitanju nekih od tih bendova. Metallica me u Zagrebu 2010. godine koštala 360 kuna što su za to vrijeme bili ozbiljni novci, pogotovo s obzirom da sam bio student u to vrijeme, no uza sve što se od tada dogodilo i uzevši u obzir da je prošlo 16 godina, današnjih 130-150 eura za njihov koncert mi se čini puno i previše, pogotovo za mlađe ljude. No opet, to je samo moje mišljenje, ne mora nužno biti da je svatko tako osjeća.

U jednu ruku razumijem. Mi zaboravljamo da je dobar dio tih velikih bendova već odavno prerastao pojam "bend" te su s vremenom postali firme, ogromne mašinerije koje zapošljavaju veliki broj ljudi iz raznoraznih sektora. Za takve su bendove odavno prošli dani kada ih se moglo smatrati četvoricom prijatelja koji sviraju u slobodno vrijeme, idu na turneje u kombiju, a majice im prodaje netko od poznanika direktno iz prtljažnika. Danas su to dobro uigrani pogoni koji veće sličnosti imaju s nekim poduzećima nego s malim bendovima koji iz gušta sviraju u garažama. Pobogu, pa Metallica je na ovoj posljednjoj turneji imala prave pravcate pop-up dućane s merchom, odnosno prostore koji više podsjećaju recimo na nešto kao što su Zara ili H&M , a puno manje na heavy metal estetiku.

Mislim, iskreno, ja se ne žalim oko toga. Možda sve skupa to izgleda ovako čudno i neprirodno kad gledamo na prvi pogled, no mislim da bi mi svejedno bilo gušt prošetati kroz jedan takav dućan i vidjeti šta ima. Međutim, iskreno rečeno jedva čekam vidjeti kako će sveukupna rock i metal scena izgledati kad ovi najveći igrači jednom napokon odu u penziju. Generalno gledano, mislim da će na taj način metal napokon doći nazad na nivo na kojem (po mom mišljenju) i treba biti - u malim klubovima dostupna svima. Naravno, biti će tu još uvijek bendova većeg kalibra, vidimo to danas recimo po Sabatonu, Ghostu i sličnima, no iskreno sumnjam da ćemo u skorije vrijeme vidjeti da metal bendovi rastu do razina koje su držali (i još drže) Metallica, Maideni, Judasi i slični. Ne treba žaliti zbog toga, čak naprotiv, mislim da bi trebali biti sretni što će se stvari lagano ispuhati te se vratiti u fazu gdje su koncerti i merch dostupni svima, a ne samo onima dubljeg džepa. 

Upravo zbog toga sve češće odvagnem da mi je veći gušt zavući se na nekoliko koncerata godišnje u Močvari, u Tvornici i sličnima nego iskeširati puno veću cifru za ona najveća imena. Kako je vrijeme prolazilo, počeo sam te dvije kategorije izvođača gledati skroz drugim očima. Kada sam prije par godina s prijateljima otišao na Rammstein u Austriju i platio za ulaznicu jednu ne baš malu troznamenkastu brojku, više sam to doživio kao svojevrsni roadtrip, a ne kao odlazak na koncert. Dan danas kad prepričavamo događaje od tih par dana, sami koncert jedva da se uopće i spomene, dok se najčešće fokusiramo na ostale dogodovštine i situacije koje su nam se dogodile na tom putu. S druge strane, odlasci na koncerte u male klubove kao da su više ukorijenjeni u samoj muzici i izvođačima. Imam osjećaj da se na takvim događajima puno više fokusiram na samu muziku, na štimung u klubu, na izvedbu benda te naposlijetku na sveukupni dojam koncerta. Ne znam, možda sam to sebi samo predstavio na takav način, no drago mi je da u Hrvatskoj još uvijek postoje promotori i organizatori koji će držati cijene koncerata unutar granica normale te neće od njih raditi nekakvu cjenovnu ekskluzivu koju si mnogi ne mogu priuštiti. Strani bendovi za 20-30 eura su nešto što, vjerujem, dobar dio ljudi može platiti i smatram da upravo takve stvari treba podržavati punom parom.

Za kraj, usudio bi se čak reći da i velika većina izvođača iz ovih velikih bendova stvarno vole male koncerte; vidimo to recimo po angažmanu Stevea Harrisa u British Lionu ili pak onoj nekolicini rijetkih koncerata koje je Metallica odradila na jako malim, klupskim pozornicama zadnjih godina, no činjenica je da su jednostavno toliko narasli da je punokrvni povratak na male pozornice gdje sviraju praktički "oči u oči" s fanovima nažalost nemoguć. Tužno mi je to ovako kad pogledam, jer na taj način metal muzika biva sustavno odstranjena upravo iz mjesta gdje joj se skuplja ona najiskonskija i najiskrenija podrška.

Za danas je to otprilike to, nemojte zamjeriti na nešto razbacanijem tekstu nego inače, prethodni tjedan je bio paklen na svim frontama, tako da jebiga. Čitamo se i sljedeći vikend!