METALCORE - ZADNJA REVOLUCIJA U METALU

Pisao sam već o značaju nu-metala za moju generaciju i za sve nas koji smo otprilike u to vrijeme krenuli otkrivati i voliti agresivniju i alternativniju muziku. Moderni pravci metala su tada proživljavali svojevrsno zlatno doba i apsolutno su vladali glazbenom scenom, a kako to obično biva sa svim žanrovima, malo po malo su se počeli pojavljivati i izvođači koji su stvari pomicali u nekom novijem i ekstremnijem smjeru. Sredina prvog desetljeća dvijetisućitih donijela je eksponencijalni rast popularnosti metalcorea koji je u mojim očima uvijek bio odvojeni entitet od cijelog nu-metal pokreta, iako su nedvojbeno imali nekih zajedničkih dodirnih točaka.

Bez da ulazim previše u povijest samog žanra, reći ću samo da ja osobno nikad nisam "uhvatio" onaj njegov prvi val koji su činili bendovi poput Converge, Integrity ili Earth Crisis. Iskreno, nije to bila muzika koja me tada zanimala, a ni retroaktivno joj nisam baš pridavao previše pažnje, no što se tiče ovog "novijeg" metalcorea, odnosno onoga što volim nazvati njegovim najpopularnijim periodom, e to je već druga stvar. Koliko god to možda neobično zvučalo, metalcore je uspio zadržati svu onu hitoidnost u refrenima koju su imali najdraži mi nu-metal bendovi, no u miks je donio jednu dodatnu dozu agresije začinjenu growl vokalima i stoga nije ni čudno što su mnogi od ovih bendova poslužili kao svojevrsni gateway u širi spektar ekstremnijih metal žanrova mnogima od nas.

 S obzirom da je moje glazbeno putovanje još od samih početaka bilo poprilično šareno i uvijek sam davao priliku svim mogućim žanrovima, nebitno jesu li najveći mainstream ili najteži underground, dobar dio najpopularnijih metalcore izdanja činio je, a i još uvijek čini sasvim pristojan dio muzike koju volim slušati. Ne mogu baš sa 100-postotnom sigurnošću reći odakle sam u stvari krenuo s ovim glazbenim pravcem, no ovako retrospektivno mi se čini da je period između 2003. i 2005. godine definitivno ostavio najopipljiviji utjecaj. Ako se dobro sjećam, u to se vrijeme po glazbenim programima tipa MTV, VIVA i VH1 moglo često naići na spotove nekih od popularnijih bendova, no rekao bih da je prekretnica (za mene, jel) bila izlazak albuma 'The End of Heartache' grupe Killswitch Engage. S obzirom da mi je to bio prvi kontakt s ovim bendom, nisam tada pojma imao da se radi o svojevrsnoj prekretnici u njihovoj karijeri te da im je ovo prvi album s pjevačem Howardom Jonesom koji je zamijenio originalnog vokala Jessea Leacha. Možda je upravo to razlog što je za mene Jones do dana današnjeg ostao "the" pjevač Killswitch Engagea te upravo njegov glas povezujem s najboljim njihovim pjesmama. 'The End of Heartache' mi se svidio još na prvo slušanje te je odmah rezonirao na pravi način, posebno preko recimo otvarajuće "A Bid Farewell" ili pak odlične naslovne stvari, a da ne govorimo o "Rose of Sharyn", meni možda i najdražoj pjesmi cijelog ovog žanra. 

Otkrivši Killswitch Engage polako su mi se otvorila vrata cijelog tog svijeta, posebno godinu kasnije, odnosno 2005. kada su, usudio bi se reći, izašli možda i najbolji metalcore albumi uopće. Svima vama koji ste u to vrijeme aktivno pratili mainstream alternativnu muziku vjerojatno ne treba ni spominjati koliko je recimo popularan i rasprostranjen bio Bullet For My Valentine s albumom 'The Poison" i stvarima kao što su "4 Words (To Choke Upon)", "Tears Don't Fall" ili "Suffocating Under Words of Sorrow", ili recimo jedan Trivium koji je s albumom 'Ascendancy" donio himne poput "Dying In Your Arms", "Like Light to the Flies" i "Pull Harder on the Strings of Your Martyr". Oko ova dva benda su se često lomila koplja s obzirom da ih je mainstream itekako volio, dok u onim tradicionalnijim metal krugovima ovako nešto nije prolazilo baš najbolje (da ne kažem neki bezobrazniji izraz), slično kao što je bilo i s nu-metalom. Kao što rekoh, meni takve podjele na šemu "ili ovo - ili ono" nikad nisu imale previše smisla s obzirom da sam jednostavno slušao ono što mi se sviđalo u tom trenutku i nije mi padalo na pamet ignorirati ovakve hitoidne albume i pjesme samo zato što to možda nije bio "pravi metal", što god taj bezvezni pojam uopće značio.

Istovremeno je tu bilo i nekoliko bendova koji su naginjali na nešto agresivniju stranu metalcorea, kao što su npr Chimaira s odličnim albumima 'Chimaira' i 'Resurrection', DevilDriver sa 'The Fury of Our Maker's Hand' ili pak Heaven Shall Burn s 'Deaf To Our Prayers' koji su mi se poprilično sviđali, no nekako nikad nisam uspio prijeći na puno agresivniji deathcore podžanr, koliko god pokušavao. Bendovi kao što su Despised Icon, Job For a Cowboy ili All Shall Perish nisu bili ono što sam tada tražio od muzike, tako da sam se dugo vremena zadržao na onim klasičnijim primjerima metalcorea u vidu recimo As I Lay Dying i njihov 'Shadows Are Security', Avenged Sevenfold dok još nisu postali ovaj užas što su sada i dok su izbacivali albume poput 'Waking the Fallen', te tu i tamo pokoja pjesma bendova tipa Unearth, Walls of Jericho, Shadows Fall i sličnih. Posebno bi tu izdvojio američki bend Between The Buried And Me koji možda ne upadaju direktno u čisti metalcore podžanr s obzirom da bi ih možda bilo ispravnije opisati kao prog, no njihov album 'Colors' iz 2007. možda i najbolje utjelovljuje miks spomenutih žanrova u jedno odlično i po mom mišljenju poprilično podcijenjeno djelo. Mala digresija, no BTBAM je prije 'Colors' izbacio i jako zanimljiv album obrada 'The Anatomy Of' koji ima potpuno neočekivan, zanimljiv i žanrovski širok izbor pjesama.

Nekoliko godina kasnije su se trendovi malo po malo promijenili, kako to obično biva, i metalcore je polako padao u drugi plan. Moram priznati da ga ni ja nisam slijedio dalje izuzev možda nekoliko usputnih slušanja tada recentnih albuma ne mogu reći da sam aktivno pratio nova izdanja kako veteranskih bendova, tako i onih novijih. Međutim, opet baš kao i sa nu-metalom, čini mi se da ovaj melodični metalcore ovih dana ponovno nalazi put do publike. Stariji bendovi su još uvijek tu i aktivno nastupaju, dok se noviji svako toliko pojavljuju. Da još uvijek postoji interes za ovakvim stilom muzike i kod nas pokazuju i više nego dobro posjećeni zagrebački koncerti Triviuma, Uneartha i Bullet For My Valentine, kao i benda Integrity, jednog od samih začetnika i inovatora metalcorea, dok su dobro prošli i BTBAM koji su nas prije nekoliko godina posjetili skupa sa Devinom Townsendom. Međutim, ono gdje nažalost itekako kaskamo i gdje smo uvijek kaskali je domaća scena na kojoj se nikad nije prometnuo neki izraženiji metalcore bend, ni danas ni onda kada je žanr bio najpopularniji.

Mišljenja sam da domaća scena gotovo pa uvijek zaostaje za svjetskim trendovima, tako da se nešto slično dogodilo i po ovom pitanju, mada smo svojevremeno imali par stvarno dobrih izvođača sličnog đira. Izdvojio bi recimo Gardens of Hiroshima i njihov fenomenalni EP 'Choose Your Side' iz 2007. godine (koji im je nažalost bio jedino izdanje) ili pak bend Igut, iako doduše nisam siguran bi li ih okarakterizirao kao klasični metalcore. No bilo kako bilo, njihov prvijenac 'Eternities' iz 2009. godine definitivno stoji kao jedno od najdražih mi i najboljih domaćih metal izdanja 21. stoljeća. Bilo je tu (i još ima) pokoji bend koji koketira s metalcoreom u većoj ili manjoj mjeri, no opet ću reći da su trendovi poprilično nepredvidiva stvar tako da tko to zna, možda nekad u skorijoj budućnosti i dobijemo neko ime koje će reprezentativno i kvalitetno danas predstaviti ovaj žanr.