PONOVNO ROĐENJE

Mislim da ćemo se složiti da se u pričama o Black Sabbathu manje-više uvijek vrte iste teme. Ili je to konstantno razglabanje o prvih osam albuma s Ozzyjem ili pak o ona tri, odnosno četiri računamo li 'The Devil You Know', kada je Dio preuzo mikrofon. Tu i tamo ako zagrebemo malo dublje ispod površine nađemo poprilično manju grupu fanova koji vole albume s Tonyjem Martinom (s razlogom ako mene pitate, jer radi se o većinom odličnim ostvarenjima), a svako toliko se spomene i kontroverzni Iommijev originalno zamišljeni solo album 'Seventh Star' koji je zbog pritiska izdavačke kuće izašao pod Black Sabbath imenom. Međutim, u moru tih konstantnih turbulencija po pitanju promjena u postavama i raznoraznih varijanti Sabbathovog zvuka, imam osjećaj kao da se jedan album nepravedno zapostavlja više nego ijedan od ovih ranije navedenih. Iako je originalno izašao svega dvije godine nakon fenomenalnog 'Mob Rules' i sadrži trojicu od četvorice članova originalne i klasične postave Black Sabbatha, 'Born Again' iz 1983. godine je možda i najignoriraniji album ovog birminghamskog benda u cijeloj njihovoj karijeri.

 

Iako je interesantno zamisliti kako bi se sve skupa odigralo da su se Iommi, Butler i Ward nakon odlaska Ronnija Jamesa Dia po planu uspjeli spojiti s Davidom Coverdaleom s obzirom na turbulentnu i neizvjesnu budućnost Whitesnakea u to vrijeme, dolazak Iana Gillana u Black Sabbath kombinacija je koja se kad-tad morala dogoditi s obzirom da se radi o ljudima iz praktički najvažnijih metal bendova sedamdesetih. Gle, neću reći da to na papiru ne zvuči čudno, jer realno jeste s obzirom da su Sabbathova i Purpleova muzika stilski poprilično daleko jedna od druge i iako je Iommi tip autora koji će se prilagoditi svakom vokalu s kojim radi bez da izgubi svoj prepoznatljivi stil, mislim da mu je stvoriti muziku koja će odgovarati Gillanovom vokalu bio jedan od većih izazova do tada. Ako mene pitate, Gillan je jedan od najvećih pjevača uopće i iako su ga mnogi kasnije kopirali, njegov je stil za mene poprilično unikatan i praktički je nerazdvojiv od zvuka koji je do tada svirao Deep Purple, a u nastavku i njegov solo bend Gillan. S druge strane Iommi je kao autor glazbe kroz karijeru uspio napraviti nešto što će rijetko tko drugi i prije i nakon njega uspjeti - a to je kroz duži period godina stvoriti nekoliko različitih glazbenih izričaja koji često nisu toliko vezani jedan za drugoga, no kroz njih se uvijek provlači ona njegova prepoznatljiva autorska nota. Sinteza ova dva titanska talenta tako čini 'Born Again' unikatnim djelom koje sadrži najbolje elemente od oba svijeta, dok istovremeno ne zvuči kao kopija iti jednoga. 

Po mom mišljenju, ono što 'Born Again' odmah na prvi pogled odvaja od ostatka kako Gillanove, tako i Sabbathove diskografije je taj originalni zvuk proizašao iz dva potpuno različita tabora. Fokusiramo li se prvo na Gillanov dio, on je u Sabbathe donio sve one značajke koje su mu postale zaštitni znak kako u Deep Purpleu, tako i u kasnijoj solo karijeri koju je u to vrijeme prekinuo kako bi se pridružio Iommiju, Butleru i Wardu. Pogledamo li tekstove na 'Born Again', možemo vidjeti da su okultne trope iz Ozzyjeve faze (proizašle iz Butlerovog pera) nestale, baš kao i kriptične fantasy teme koje je svojedobno donio Dio, te poprilično naginju na situacije iz svakodnevnog života i događaja kroz koje je Gillan tada prolazio. Njegovi blago neozbiljni i zabavni tekstovi nešto je s čim se Sabbathi do tada nikad nisu susretali, tako da su teme koje obrađuju recimo "Disturbing the Priest" (o nezadovoljstvu svećenika koji je živio nedaleko od prostora gdje je bend imao probe), "Trashed" (o prometnoj nesreći u kojoj je Gillan sudjelovao) ili "Digital Bitch" (o, kako legenda kaže, Sharon Osbourne) donose jedan osjetan stilski odmak od prethodnih autora tekstova u bendu. Vokalno gledano, Gillan je početkom osamdesetih bio u životnoj formi i zvučao je apsolutno fenomenalno, a nastupom na 'Born Again' je praktički testirao svoje mogućnosti do krajnjih gornjih granica. Upravo je to jedan od razloga zašto mi je ovaj album toliko drag; slušajući ga doslovno imam osjećaj kao da je Gillan prihvatio angažman u Sabbathima kako bi sebi i cijelom svijetu dokazao da može zvučati još energičnije i još neobuzdanije nego ranije.

Muzički gledano, ostale tri četvrtine Sabbatha ovdje zvuče kao skroz drugi bend u odnosu na sve ono što su ranije radili. Nije to zapravo ni toliko čudno s obzirom da su originalno ovaj projekt zamislili pod skroz novim imenom, no zbog pritiska izdavačke kuće objavljen je pod Black Sabbath imenom s obzirom da je tako imao veće šanse za komercijalni uspjeh. Ono što prvo upada u uho prilikom slušanja je nevjerojatno mutna i prigušena produkcija koja je (uz ovaj nesretni cover albuma) postala praktički zaštitni znak 'Born Againa' i jedna od njegovih definirajućih osobina. Članovi benda su puno puta spominjali koliko mrze spomenuti zvuk, no po mom mišljenju on donekle i pridonosi sveukupnom dojmu takvom kakav već je te odgovara ovom nerednom i divljem periodu. Neću reći da je zvuk dobar, no definitivno ima "ono nešto" što mu daje karakter. Što se samog glazbenog dijela pjesama tiče, 'Born Again' zvuči kao puno agresivnija varijanta Deep Purplea nego kao klasični Sabbathi i izuzmemo li dva kratka instrumentalna interludija, ostalih sedam pjesama donosi poprilično šaren izbor prošaran jako dobrim riffovima i pamtljivim melodijama. 

Otvarajuća 'Trashed' ostavlja dojam potpunog kaosa iz Gillanovog teksta te mi je naprosto nevjerojatno da je nikad nisu svirali uživo. Sličan dojam ostavlja i 'Digital Bitch' koju srećom možemo naći u live izvedbama preko raznih bootlega iz tog vremena. Meni se recimo posebno sviđaju 'Disturbing the Priest' i 'Zero the Hero' kroz koje se uz "mesnate" riffove proteže i zarazan groove te im spomenuta produkcija albuma odlično odgovara. No, pjesma koja definitivno najviše profitira ovim mutnim zvukom je upravo naslovna, "Born Again", sjetna melankolična i gotovo sablasna balada koja bi komotno mogla stajati i na nekim modernim prog ili goth albumima. Ne sumnjam da bi s čišćom produkcijom svi elementi ove pjesme bolje došli do izražaja, no upravo joj ovakav mutni zvuk dodaje još jednu gotovo mističnu, zlosutnu atmosferu. Od preostalih pjesama, 'Hot Line' je više nego dobra rockasta stvar, dok nešto laganija i smirenija 'Keep It Warm' perfektno zatvara ovo često podcijenjeno djelo.

Kao što sam spomenuo ranije, ova faza Sabbatha nije dugo potrajala. Gillan se jednostanvo nije snalazio sa starijim stvarima na koncertima, a i reunion MK II postave Deep Purplea je već tada bio neminovan, Ward je imao svojih osobnih problema zbog kojih je vrlo brzo zamijenjen s Iommijevim prijateljem Bevom Bevanom iz Electric Light Orchestra, dok je i Butleru bila puna kapa raznoraznih promjena i postava i zvuka, ostavljajući tako Iommija po prvi put potpuno samog sa Black Sabbath imenom. Razilazak 'Born Again' postave označio je i posljednje pojavljivanje Billa Warda u bendu sve do prošlogodišnjeg reuniona originalne postave u Birminghamu, nedugo prije Ozzyjeve smrti.

Gledajući sveukupnu sliku, Gillanova "era" u Black Sabbathu se po svim svojim aspektima može opisati kao kontradiktorna. Spojila je dva odvojena i, usudio bih se reći - nekopaktibilna svijeta u jedan i podarila nam neobičan, no kvalitetan album koji i danas ima svoje fanove, iako vjerojatno u ne prevelikom broju u odnosu na druge, uspješnije periode. Ipak, zanimljivo je vidjeti da je jedan Cannibal Corpse recimo obradio 'Zero the Hero', dok je veteranski američki prog metal bend Pyschotic Waltz dao svoj obol ovom albumu obradom 'Disturbing the Priest', tako da i među nekim jačim imenima globalne metal scene 'Born Again' ipak ne kotira loše. 

Što se mene tiče, 'Born Again' je definitivno album vrijedan slušanja i uza sve minuse koji ga često prate, smatram da predstavlja vrijedno i zanimljivo poglavlje povijesti Black Sabbatha.