"A VI STE KAO NEKAKVI METALCI?"

Aktivno slušati alternativnu muziku u malome mjestu dio je glazbenog folklora koji se poprilično razlikuje od slušanja iste muzike u velikim gradovima. Jednostavno rečeno, u manjim sredinama nikad nećete imati preveliki broj ljudi koji će dijeliti vaše interese, tako da ćete se (htjeli - ne htjeli) prije ili kasnije naći u nekim poprilično bizarnim situacijama koje uvjetuje vaše glazbeno opredijeljenje te pripadnost određenoj subkulturi.

Srećom, ne mogu reći da sam kroz tinejdžerske godine imao nekakvih problema po pitanju duge kose, majica na bendove i slično... Makarska Rivijera je po tom pitanju bila manje-više poprilično liberalna, barem u vrijeme kada sam ja odrastao. Gotovo svaka konfrontacija vezana za ove spomenute značajke od strane drugih ljudi, najčešće odraslih, najčešće je bila humorističnog karaktera bez neke zlobe. Od nekih agresivnijih i gadnijih situacija mogu se sjetiti samo jedne koja je poprilično podsjećala na slučaj Luke Ritza u Zagrebu, no ovdje srećom nije bilo kobnih posljedica i sjećam se da je nakon toga izbio popriličan skandal u javnosti (opet, nažalost, bez ikakvih kazni za počinitelje), no mimo toga ne mogu reći da je bilo nekakve netrpeljivosti između "nas" i "njih", kako bi se to popularno reklo. 

Vidilo se to i po količini bendova koja je postojala na ovom području te njihovim nastupima na bogom svakakvim manifestacijama koje su rijetko kada djelovale kao da agresivniji bendovi tu pripadaju. Thrash metal prije Zabranjenog Pušenja? Može. Heavy metal prije Gege i Picigin Benda? Bez problema. Hardcore punk prije Mile Hrnića? Naravno, zašto ne. Nitko tu nije baš gledao što se stilski uklapa s čime jer nikoga nije bilo briga, bilo je prostora za sve. 

Ukratko, alternativna muzika je bila svugdje oko nas u puno većoj mjeri nego što je danas. Meni je recimo jedna od dražih uspomena iz tog vremena iz nažalost već odavno zatvorenog kafića "Stipe" u Makarskoj gdje su većinom visili srednjoškolci prije, za vrijeme i poslije škole. U "Stipe" se nalazio jukebox gdje si za 2 kune mogao pustiti bilo koju pjesmu po izboru, a ponuda je bila blago rečeno nevjerojatno široka, od standardnih pop i zabavnih stvari, pa do najgrezijeg metala i punka, tako da bi redovit tu svako toliko svi mi znali ubaciti pokoju kovanicu i terorizirati ljude sa svakakvom muzikom. Međutim, jedna od dražih scena bi mi bila svako toliko kad bi jedan poznanik za vrijeme velikog odmora na spomenutom jukeboxu pustio "Dante's Inferno" od Iced Eartha ili "Mercyful Fate Medley" od Metallice koje bi sa svojih preko 10 minuta oduzele ogroman dio vremena odmora, na opće neoduševljenje i protivljenje dobrog dijela ostalih posjetitelja kafića. 

Druga stvar koja mi je uvijek bila simpatična po ovom pitanju je neodoljiva želja random ljudi da vam bez ikakvog povoda krenu objašnjavati kad su i kako oni slušali rock i metal, kao da se moraju dokazati iz nekog razloga. Ne znam za vas, ali meni je to uvijek bilo smiješno za čuti jer sam igrom slučaja tako znao uhvatiti neke prave komedije od priča. S druge strane, takve bi me situacije nekad uhvatile na skroz neočekivanim mjestima, kao jednom prilikom kad smo ja i prijatelj stopirali iz škole do kuće i povezao nas je neki čovjek kojeg nikad prije toga u životu nismo vidjeli. Mi ulazimo u auto, trešte cajke na maksimum, a on započinje neku skroz nepovezanu priču tako o izlascima, ženskima i slično. Nakon par minuta gleda u nas, govori "A čekaj, vi ste kao nekakvi metalci? Imam tu neki CD!", ubacuje taj bezimeni sprženi CD i odjednom umjesto cajki počinje "I Want Out", ali ne original verzija, već obrada od Sonate Arctice, što me u tom trenutku toliko iznenadilo s obzirom da od svega što bi moglo u tom trenutku izaći iz zvučnika ne bi očekivao ni originalnu Helloweenovu verziju, a kamoli uvu manje-više opskurnu obradu.

Još jedna situacija koje se volim sjetiti se odvila 5-6 godina kasnije preko ljeta, kad sam sa šest-sedam prijatelja bio na večeri u jednom restoranu gdje je igrom slučaja među stolovima harmonikaš svirao razne popularne i narodne pjesme. Kad je došao do našeg stola, prebacio se na poprilično lošu, a istovremeno i smiješnu verziju Pink Floydove "Another Brick In the Wall", no kad je vidio da nismo baš ciljana publika za dijeljenje bakšiša, brzo se pokupio dalje prema drugim stolovima.

Sve u svemu, imam osjećaj da smo mi, mlađi pripadnici alternativne scene bili poprilično pozitivno i dobro prihvaćeni od strane starije ekipe, bez nekog stvarnog osuđivanja. Možda sad to ovako gledam unazad kroz "ružičaste naočale" i možda mi se čisto zbog nostalgije stvari pričinjaju pozitivnijim nego što su bile, no svejedno bi rekao da je stvarno bilo tako. Sjećam se situacija kad se svojedobno izlazilo subotom navečer vanka na Spomenik u Makarskoj gdje bi se skupilo baš masu malih ekipa koje često i nisu imale puno dodirnih točki jedna s drugom, no nije bilo nekih ozbiljnih međusobnih konflikta i svi skupa smo stvarno lijepo koegzistirali. Ili pak raznorazne tematske slušaonice u bivšem Book Caffeu na kojima se skupljala poprilično dobno šarena ekipa i stvari su svejedno funkcionirale skladno. 

Kasnije se to sve, naravno, promijenilo, kao što to obično biva... U jednom su se trenutku pojavile neke nove grupe ljudi poprilično destruktivnog ponašanja kojima nije baš bilo u interesu biti u dobrim odnosima s ostatkom alternativne scene, tako da su stvari malo po malo otišle đavlu. Mjesta na koja se izlazilo su više nisu zračila onako pozitivnom atmosferom i uskoro su sve te grupice jedna po jedna (uključujući i moju) "osamostalile". Uza sve to, počeli smo i odrastati; dobar dio nas se i odselio zbog faksa, neki su promijenili navike (na bolje ili gore, kako tko) i općenito se makarska alternativna scena počela gasiti te više nikad kasnije nije došla na iste grane kao tada. Možda jednom hoće, tko to zna, ali davno je to bilo, a od tada je bilo vrlo malo pozitivnog pomaka unaprijed. Ono što me tješi ovako gledajući s vremenske distance je činjenica da sam to jedno vrijeme stvarno lijepo proživio bez nekih prevelikih neugodnih scena, ili nedaj bože nečega gorega. Čitajući kroz godine raznorazne izjave ljudi i starijih i mlađih od mene koji su proživjeli poprilično ružne stvari zbog načina na koji izgledaju, muzike koju slušaju ili odjeće koju nose, bude mi drago što kroz ništa od toga nisam morao prolaziti. Tada, davno, neke od situacija u kojima sam se našao zbog svog glazbenog opredijeljenja su mi djelovale ozbiljne i znala se tu i tamo naći poneka situacija gdje mi se činilo da su ljudi nepravedno bezobrazni ili napadni, no mislim da sam i dobar dio toga možda jednostavno krivo shvatio zbog mladosti i neiskustva. Nije tu stvarno bilo nikakvih zlih namjera.