BEZIZLAZNA SITUACIJA

Klasične recenzije albuma (pogotovo dugačke) nisu nešto o čemu često volim pisati ili pričati, no ovaj put ću ići malo kontra intuicije jer bi stvarno volio reći par riječi o 'No Exit', četvrtom albumu američkog prog metal benda Fates Warning. Za mene je osobno Fates Warning možda i najbolji prog metal bend koji je ikad stao na ijednu pozornicu, kako studijski tako i uživo i poprilično sam subjektivan po ovom pitanju, no potruditi ću se biti razuman koliko god je to moguće. Za razliku od mnogih drugih klasika ovog benda, čini mi se da se o 'No Exit' ne priča toliko često te da je sam album marginaliziran i od strane publike i od strane benda, no za razliku od sličnih situacija kod nekih drugih albuma i drugih bendova, mišljenja sam da ovdje za takve doživljaje postoji jako dobar razlog.

Suprotno od velikog broja drugih bendova koji su doživjeli korjenitu promjenu zvuka s promjenom pjevača, kod Fates Warninga ta tranzicija isprva nije bila toliko očita. Dolazak Raya Aldera za mikrofon umjesto Johna Archa u stvari nije toliko utjecalo na stvaranje zvuka pod kojim Fates Warning poznajemo danas koliko je to godinu dana kasnije učinio odlazak bubnjara Stevea Zimmermanna i dolazak Marka Zondera. Čak je i sam Matheos svojedobno komentirao kako je Zonderov angažman zapravo pokrenuo evoluciju zvuka benda u pravcu po kojemu će postati poznati u sljedećim desetljećima. Stavivši sve stvari u perspektivu, mislim da je jasno zašto 'No Exit' zauzima poprilično unikatno mjesto u diskografiji benda - radi se o pravoj pravcatoj tranzicijskoj fazi gdje bend još uvijek nije napustio izvorni zvuk, dok se istovremeno još nije udomaćio s onim što će tek postati. 

Igrom slučaja je 'No Exit' album koji možda i najmanje slušam od cjelokupne diskografije ovog benda. Ne mogu točno reći zbog čega s obzirom da volim sve faze benda jednako, i onu Archovu stariju i ovu noviju Alderovu, no 'No Exit' je album koji me nikad nije pretjerano vukao osim nekolicine pjesama... Ne znam je li do toga što (uz 'Inside Out') ima možda i najbezvezniju naslovnicu od svih njihovih albuma ili mi ta među-faza nikad nije sjela kako treba, dugo sam ga godina baš nepravedno zapostavljao. Sad kad gledam, možda je zapravo bilo ponajviše do toga što mi Ray Alder ovdje jednostavno djeluje neprirodno s visokim registrom pjevanja; to je nekako uvijek bilo Archovo područje i ne mogu se oteti dojmu da bi album s njim za mikrofonom zvučao puno prirodnije. Otvarajuća pjesma (ne računamo li kratki intro koji je, iritantno, u stvari naslovna stvar albuma) 'Anarchy Divine' mi je zapravo jedan od vrhunaca cijelog albuma, no kao što rekoh Alder ovdje zvuči neprirodno visoko i van svog elementa. Sličan mi dojam recimo ostavljaju i njegove izvedbe Archovih pjesama uživo. Poslušajte recimo njegovu interpretaciju pjesme "Valley of the Dolls" s albuma 'Awaken the Guardian' i vjerojatno će vam biti jasno o čemu govorim. Ne znam, možda je to jednostavno ono 100 ljudi - 100 ćuti, no meni je tu Alder oduvijek djelovao kao riba na suhom i zapravo mi je strašno drago što su s dolaskom Zondera i sljedećim albumom 'Perfect Symmetry' poprilično promijenili stil te postali ovo po čemu ih danas znamo.

Uglavnom, slična stvar je i sa sljedećom pjesmom "Silent Cries" koja nastavlja u sličnom tonu i ne mogu se oteti dojmu da verzija ove pjesme s albuma 'Live Over Europe' iz 2018. godine, znači dobrih trideset godina kasnije zvuči puno prirodnije, organskije i čvršće nego studijska verzija. Sličnu sam stvar doživio i par puta osobno jer od tri puta što sam gledao Fates Warning uživo, dva puta su svirali "Quietus", pjesmu koja je centralni dio epske 21-minutne "The Ivory Gate of Dreams" koja ujedino i zatvara ovaj album, i oba puta mi je "Quietus" vrhunski pasao u moderni izričaj benda te niti malo nije djelovala kao da pripada nekoj razvojnoj fazi u kojoj Alder još uvijek nije našao svoj pravi stil. Ima tu vjerojatno utjecaja i Bobby Jarzombek koji je, budimo realni, kvalitetniji i raznovrsniji bubnjar od Stevea Zimmermanna te njegov stil bubnjanja itekako pridonosi sveukupnom pozitivnom dojmu ove verzije koju su svirali uživo. Iz ovoga bi mogao izvući zaključak da što se tiče 'No Exit' albuma nije zapravo problem u potencijalnoj nekvaliteti pjesama, jer po mom mišljenju Fates Warning nikad u svih svojih 40 godina djelovanja nisu izbacili loš album, već u tome što su imali "nesreću" da su se tada našli u tom tranzicijskom periodu kada zapravo nisu znali u kojem bi smjeru išli; bi li se zadržali na starom stilu koji su svirali do tada ili bi pak dalje evoluirali prema onome što su postali kasnije. 

Jim Matheos je u mnogim intervjuima spominjao kako nije pretjerani fan albuma 'Inside Out' jer je to bio jedini put kad je bend stagnirao, odnosno kad su dva puta napravili isti album, aludirajući pritom da album djeluje kao kopija prethodnog komercijalno uspješnog 'Parallels'. Po njegovim riječima, svaki album i prije i poslije toga je predstavljao promjenu zvuka i rast benda, no iskreno ne znam koliko je to primjenjivo na 'No Exit'. U jednu ruku se stvarno jesu mijenjali, no u drugu imam osjećaj da ta promjena zapravo i nije bila nekakav pravi i punokrvni korak naprijed. Za potrebe ovog teksta sam ga poslušao još jednom, kako bi s friškim dojmom bio siguran da sve ovo što pišem stvarno stoji i rekao bih da mi se mišljenje nije niti malo promijenilo od onog prvog slušanja prije 17-18 godina. 

Naslov ovotjednog teksta je "Bezizlazna situacija" nije samo zbog igre riječi vezane za naslov albuma, već i upravo zato što slušanje 'No Exita' stvarno djeluje kao jedna bezizlazna situacija po pitanju formiranja nekog suvislog mišljenja o njemu. U jednu ruku pjesme su jednostavno dobre i tu im se nema što prigovoriti, no sama izvedba mi djeluje neprirodno, kao da ne pripada tom periodu i kao da je album trebao biti u stvari snimljen možda nekoliko godina kasnije sa Zonderom na bubnjevima i s novim stilom koji je bend kasnije razvio. Možda zvuči glupo ovako napisano, no takav mi je dojam još otkad sam ga prvi put poslušao. Živo me zanima jesam li jedini.