NEON I NOSTALGIJA

Ovaj ćemo se tjedan malo odmaknuti od metala i zagrebati ispod površine jednog interesantnog mikrožanra znanog kao "synthwave", fenomena koji se pojavio prije otprilike 20ak godina, iako mu korijeni (doduše pod drugim imenima) sežu puno dalje u prošlost. Ako otprije niste upoznati s ovim pojmom, nema straha, jer vjerojatno ste se već susreli sa synthwaveom, samo niste obraćali pozornost na terminologiju. S glazbene strane radi se o svojevrsnom miksu nekoliko različitih faktora, a koji je inspiraciju ponajviše vukao iz pop muzike, synthpopa i filmskog soundtracka 80ih godina prošlog stoljeća, dok mu se (jednako bitan) vizualni dio temelji na estetici starih video igara, retrofuturizma, cyberpunka te akcijskih i SF filmova iz istog desetljeća. Spajajući sve ove utjecaje, synthwave se brzo profilirao kao produkt čija je glavna odlika naginjati na nostalgiju vezanu za osamdesete godine i sve ono zbog čega je to desetljeće bilo - i još uvijek je - privlačno.

Međutim, kao i kod svih stvari kojima je nostalgija glavni udarni adut, synthwave slušateljima ne prodaje stvarni osjećaj i estetiku osamdesetih, koliko god nam se činilo da je tako na prvu. Nostalgija općenito je zeznuta stvar, znate to vjerojatno i sami iz vlastitog iskustva, jer ona nam ne prikazuje realno stanje stvari, već predstavlja idealiziranu verziju naših sjećanja te nas gura da razmišjamo o stvarima koje smo voljeli, kojih se rado sjećamo i za koje nas vežu pozitivna i sretna iskustva. Čak i ako niste bili živi tokom osamdesetih i pripadate generacijama koje su rođene desetljeće ili dva kasnije, lako je moguće da ćete slušajući ovaj žanr osjetiti "fantomsku nostalgiju" za vremenom u kojem niste odrasli i kojeg nikad niste iskusili iz prve ruke. Rekao bih da je upravo to najjači adut synthwavea, jer on u stvari nudi osjećaj osamdesetih kao prividno savršenog desetljeća u kojem su određeni aspekti društva i umjetnosti dosegli svoj vrhunac, prije nego što ih je takoreći uništilo sivilo i tmurnost devedesetih, te ovisnost o internetu i društvenim mrežama, kao i smrt privatnosti i individualnosti koje je donio novi milenij. 

Kad malo bolje razmislim, synthwave je ultimativna i vjerojatno najiskrenija eksploatacija nostalgije za osamdesetima, no pritom ima jedan sasvim neobičan problem - nedostatak bilo kakvog komercijalnog uspjeha, barem u glazbenom smislu. Ne znam, možda mi se samo čini, no rekao bih da takva situacija predstavlja skroz interesantan paradoks, jer ne znam kako drugačije objasniti da mikrožanr koji postoji isključivo kako bi u današnje doba donio sve one trope koje su činile osamdesete privlačnima nije uspio komercijalno to iskoristiti te funkcionira manje-više u undergroundu? Gledajući sad ovako širu glazbenu sliku, rekao bih da je jedini synthwaveov preljev u mainstream muziku bio preko The Weeknda i njegovih hitova "Blinding Lights" te "In Your Eyes" te kroz album 'Future Nostalgia' koji je Dua Lipa izbacila 2020. godine, nakon što se synthwave već odavno proširio na sve strane.

Što se tiče ovog "klasičnog" synthwavea, postoje tu raznorazne podžanrovske podjele u koje ne bi ulazio previše u dubinu jer će se tekst pretvoriti u puko nabrajanje ovoga i onoga, no ono što bi svakako spomenuo je možda najočitija razlika između dva glavna "pravca" ovog žanra, a to su izvođači koji imaju vokale, te oni drugi koji su čisto instrumentalni. Iskreno, ne mogu osobno reći koji mi bolje leže s obzirom da oba imaju vrhunskih imena, no što se tiče ovih koji su čisto instrumentalni, meni najčešće ostavljaju dojam vrhunskog soundtracka za neke filmove ili videoigre sa šmekom osamdesetih. Među draže bi recimo ubrojao Power Glove, Lost Years, LazerHawk i Droid Bishop koji svaki na svoj način fenomenalno prenose duh osamdesetih te bez iti jedne riječi prenose slušatelja u neke druge svijetove.

Od ovih s vokalima, posebno se recimo ističu Gunship, Trevor Something, FM-84, The Midnight i Kristine. Poslušajte bilo što od ovih nabrojanih i vidjeti ćete o čemu govorim. Ako se mene pita, ovi izvođači imaju nevjerojatno uho za stvoriti apsolutno fantastične pop pjesme koje bi se po meni mogle vrtiti na bilo kojoj radio stanici s obzirom da tako lako ostaju u uhu, pjevne su i pamtljive te ih je naprosto nemoguće prestati slušati. Ne znam, meni ove pjesme jednostavno evociraju neke lijepe uspomene na bezbrižna ljeta koja sam proveo kao dijete, kao mladić, na vrijeme prije pravih životnih obaveza, na kupanje na plaži s prijateljima, na sunce i vruće dane, prva zaljubljivanja, na ljetne večeri i prve izlaske, na gledanje akcijskih filmova s idolima 80ih i ranih 90ih, na Baywatch - općenito na neko laganije, sretnije i opuštenije vrijeme. Odnosno, na vrijeme koje pamtim da je bilo takvo. Jer to je ono što sam spominjao u početku, sve što mi pamtimo kao sretno i lagano definitivno nije 100-postotno bilo takvo jer je svako naše razdoblje života donosilo svoje izazove, svoje teškoće i probleme s kojima smo se tada suočavali, no synthwave nam (baš kao i mnoge druge stvari koje iniciraju nostalgične osjećaje) nudi priliku da se sjetimo onih boljih djelova prošlih vremena... Poslušajte samo 

A vrijedi svakako spomenuti i izvođača koji stvara pod imenom Mitch Murder i koji je po meni možda jedno od najunikatnijih i najkvalitetnijih synthwave imena uopće. Iako se u njegovoj muzici rijetko pojavljuju pravi pjevači, glavna mu je značajka nasnimavanje raznoraznih sampleova iz opskurnih TV emisija i filmova na nostalgičnu muziku. Ako ste možda čitali moj tekst "Posljednji ples glam metala", uvodni i završni citat tog članka je upravo izvučen iz Murderove pjesme "Telefuture Theme", a on ga je nadalje izvukao iz boga pitaj odakle.

Kao što sam rekao, synthwave je moguće podijeliti na veći broj podpravaca od kojih svaki ima svoje karakteristike i značajke, tako da nije neobično što neki od izvođača tu i tamo koketiraju s metal muzikom na ovaj ili onaj način. Zanimljiv je primjer recimo Perturbator kao jedan od mračnijih i agresivnijih synthwave izvođača, isto kao recimo i Turboslash. Meni je jako drag primjer grupe Carpenter Brut koji tu i tamo imaju gostovanja nekih metal glazbenika, kao što je recimo Garm iz Ulvera na vrhunskoj pjesmi "Cheerleader Effect". Zanimljivo je da je recimo i Joel Grind iz thrash benda Toxic Holocaust izbacio nekoliko solo albuma pod svojim imenom koji bi u jednoj mjeri upadali pod ovaj žanr, kao što su recimo 'Exuinox' i 'Ecohoes in a Crystal Tomb', dok je vizualni dio synthwavea vidljiv i na omotu albuma 'Primal Future: 2019' njegovog primarnog benda Toxic Holocaust. Sličan je vizualni utjecaj imao i DragonForce s omotom albuma 'Extreme Power Metal'. 

Ako pričamo o domaćoj synthwave sceni, tu po običaju ponovno kaskamo za tempom svjetskih izvođača, tako da se na ovim prostorima ne može pričati o nekim bog zna kakvim eksponiranim primjerima iako postoje jako dobri do odlični izvođači. Posebno bi tu istaknuo hrvatski dvojac Pocket Palma i njihovih nekoliko albuma (moj su favorit pjesme "Zauvijek" i "Nema Više Skrivanja") te Svemirko, ali i srpski Fantom ("Barbara" i "2 AM") te Dolores ("Šta Te Radi"), dok svakako recimo treba spomenuti i malu nezavisnu izdavačku kuću +-∞, odnosno Više Manje Zauvijek" koja laganim i sigurnim korakom gura ovakve izvođaće na youtubeu.

I eto, što reći za kraj? Synthwave je po meni zanimljiv primjer mikrožanra koji je unatoč poprilično izraženom komercijalnom aspektu ipak nekako uspio ostati izvan manistream, a je li to dobro ili loše ostavljam svakome od vas na vlastitu prosudbu. No ipak, kad malo detaljnije pogledamo, vidjeti ćemo da ovaj glazbeni pravac ipak možemo naći na puno više mjesta nego što bi nam se to na prvu učinilo, kao što je možda onih par pjesama/albuma nekih od najpopularnijih pop pjevača današnjice, kroz filmove (odlični "Drive" s Ryanom Goslingom) i hit serije (recimo uvodna špica sveprisutne "Stranger Things") pa sve preko nekih manje ili više poznatih video igara kao što su recimo "Far Cry: Blood Dragon" ili "Hotline Miami", itd itd... Ima toga, samo treba znati gdje gledati.

P.S.

Ako vam se sluša kvalitetan synthwave ili biste se željeli upoznati sa žanrom, dolje sam naveo neke od mojih najdražih pjesama pa slobodno bacite uho. Vjerujem da ćete naći barem nekoliko izvođača koji će vam odgovarati.

Instrumentalni:

- LazerHawk: King of the Streets

- Timecop1983: Escaping the Void

- Lost Years: West Side Lane

- Power Glove: Resurrection

- Miami Nights 1984: Sunset Cruise

- Droid Bishop: Nightland

- Dance With the Dead: Only a Dream

- Dynatron: Dust of the Saturn

- Meteor: Ignition

Vokalni:

- Ace Buchannon: Come Alive

- Gunship: Tech Noir

- Kristine: Modern Love

- Trevor Something: I Want Your Love

- Mitch Murder: Summer of Heat

- The Midnight: Vampires

- FM-84: Running In the Night

- Syst3m Glitch: Raining in Tokyo

- Kavinsky: Nightcall