ŽELJEZNIČAR

Kako idem stariji, tako gledam kako sve više mjesta iz mlađih mi dana malo po malo nestaje. Znate već taj osjećaj, neko mjesto koje ste voljeli i u kojem ste zapravo jako često visili jedan dan jednostavno stavi ključ u bravu, po prozorima polijepi bijele papire, napiše neku neutralnu poruku tipa "zatvoreno zbog preuređenja" ili "uskoro ponovno otvaramo", no to se po defaultu zapravo rijetko kad dogodi. Kroz prvih nekoliko tjedana, možda i mjeseci zapravo često razmišljaš o tome kako ti to mjesto nedostaje jer ti je činilo dio nekakve rutine, ali kako vrijeme dalje prolazi i stvari u životu se mijenjaju i idu naprijed, malo po malo kreneš zaboravljati dok ne dođeš do toga da o toj lokaciji zapravo uopće više ne razmišljaš.

Mislim, to je normalna stvar, ništa ne traje vječno i normalno je da stvari imaju neki svoj prirodni vijek trajanja, o čemu god da se radilo. Kad sam bio u srednjoj, mislio sam da Caffe Bar "Stipe" u Makarskoj nikad neće propasti s obzirom da se radilo o praktički kultnom mjestu za srednjoškolce. Mislio sam isto za "Mirakul" i "Art" gdje smo često išli na koncerte, a isto tako sam mislio i za još neka slična mjesta... Danas ih dobar dio više ili uopće ne postoji ili djeluju u bitno izmijenjenom konceptu koji više nema nikakve sličnosti po namjeni s onim iz dana iz kojih ih pamtim.

Zašto ovo uopće pišem? 

Zato što sam nedavno išao u Zagreb na koncert i gledajući gdje ću s autom na par dana, palo mi je na pamet da bi ga mogao ostaviti negdje u blizini Lisinskoga jer tamo ima stvarno masu parkinga i često nije problem naći slobodno mjesto. Međutim, kako je taj dan iz nekog razloga bila puno veća gužva nego inače, auto sam ostavio otprilike na križanju Paromlinske i Koturaške te se nakon toga do tramvajske stanice na Lisinskome uputio kroz Trnjansku Cestu gdje nisam prošao doslovno godinama i upravo tu me oprala poprilično jaka doza nostalgije. Ljudima koji ne žive u Zagrebu ili koji ga ne posjećuju baš često ovih par imena ulica neće puno značiti, no nekad ranije, za vrijeme dok sam živio i studirao gore, na adresi Trnjanska Cesta 1 nalazio se klub Željezničar, mjesto gdje sam išao na neke stvarno odlične koncerte koji su mi ostali u baš dobrom sjećanju.

Danas taj prostor više ne postoji i vjerojatno ga romantiziram više nego što bi trebalo s obzirom da je često znao imati baš loš zvuk, ali otprilike u periodu između 2009. godine kad sam se doselio u Zagreb pa do 2013. kada su (ako me sjećanje dobro služi) prešli na poprilično drugačiji program, često sam išao tamo s obzirom da su za domaću metal scenu bili bitni u jednakoj mjeri kao (ako ne i više nego) mnogi drugi poznatiji klubovi koji danas još postoje.

Neću to nikad zaboraviti; prvi put kad sam otišao tamo bilo je 24.10.2009. godine, otprilike mjesec dana nakon što smo ja i cura (danas žena) s 19 godina tek počeli samostalni život u Zagrebu. Od ekipe mi nitko nije bio tu s obzirom da ih je dio studirao u Splitu, dio u Zadru, a dio je ostao kod kuće u Podgori. Nove ljude u takvom kratkom roku još nisam upoznao, tako da je cura otišla sa mnom na koncert praktički iz samilosti. Srećom, roster te večeri se sastojao od bendova Soundbringer i Savant koji ipak spadaju pod onu "new-user-friendly" kategoriju tako da je i ona koja ima poprilično izraženu odbojnost prema bilo čemu što ima growlove mogla sudjelovati u koncertu. Soundbringer je u to vrijeme bio baš onako popularan bend u lokalnim krugovima i ostavili su mi super dojam, sjećam se da sam tada bio baš zapanjen kako dobro zvuči "The Great Betrayal" uživo, a iznenadili su me i s vrhunskom obradom Dickinsonove "The Book of Thel".

Uglavnom, taj je koncert bio početak jednog dugog "prijateljstva" između mene i Željezničara, s obzirom da sam se odmah tjedan dana kasnije ponovno vratio (ovaj put u solo izdanju) pogledati Violate i Dead Garden Cult koji su mi bili i do danas ostali među dražim domaćim metal bendovima. Kroz sljedećih nekoliko godina kroz klub je prošlo praktički sve ono najbolje što je hrvatska metal scena mogla ponuditi, tako da sam između ostaloga pogledao i Moltencore, Sufosiu, Stonebride, (drama), Descender, Decomposing Entity, Pogavranjen, Throattwister, Excuse For Pain, Stribog, Innergate, War-Head i Narednika Lobanju, a moguće da sam štagod i preskočio... Od svega toga rado pamtim koncerte Moltencorea i Sufosie koji su bili baš onako prva liga, Pogavranjen koji mi je onako neukom tada pokazao neku skroz novu i meni nepoznatu stranu black metala, (drama) koji su sa svojim unikatnim stilom sludgea zvučali baš novo i svježe na domaćoj sceni te Narednika Lobanju za kojeg valjda ne trebam ništa posebno spominjati, jer ako ste ih barem iti jednom poslušali znate o kakvoj se tu klasi benda radilo. 

Bilo je tu i nekoliko baš bizarnih ili smiješnih scena, tipa kad su svirali Eat Your Brains, meni inače jako iritantan bend koji mi nikad nije sjeo, koliko glazbeno, toliko i zbog nekog napuhanog stava članova, tako da mi je bilo baš onako zadovoljstvo vidjeti scenu kad se basist furao na Steve Harrisa s bassom izbačenim ispred sebe i kad mu je u tom trenutku netko iz publike jednostavno okrenuo ključ od jedne od žica, raštimavši instrument u sekundi, na što je ovaj baš probio. Ili kako zaboraviti scenu od ispred kluba, prije nego što je jedan od koncerata počeo, kada se neki random pijani tip baš onako bezobrazno i agresivno unosio zaštitaru u facu i vikao, dok ga ovaj nije zavidao šakom, na što se tip samo doslovno ugasio i skotrljao na pod. Zaštitar ga je nakon toga podigao za kajiš, napravio par koraka s njim i bacio ga u hrpu smeća koje su se nalazilo pokraj kontejnera. Zlato od situacije, u ekipi još to znamo spomenuti tu i tamo.

Međutim, možda i najbolji koncert koji sam gledao u Željezničara je bio u 11. mjesecu 2011. godine kada su tu svirali američki Warbringer. Friško su baš bili objavili treći album 'Worlds Torn Asunder' s fenomenalnim lead singlom "Living Weapon" te su u sklopu europske turneje posjetili i Zagreb. Ulaznica 40 kuna, predgrupe osječki War-Head zagrebački Descender - totalni thrash metal cirkus, šta drugo reći. Warbringer su tada već bili jedni od glavnih predstavnika thrash revivala, no rekao bih da još nisu dosegli toliku razinu popularnosti kakva ih je čekala nekoliko godina kasnije, tako da je sveukupni dojam bio nešto više na underground shemu, no takvo nešto je samo pojačalo sveukupni doživljaj. 

Nekoliko godina kasnije, ako se dobro sjećam, Željezničar je poprilično promijenio koncept te se broj metal koncerata poprilično smanjio, a nakon nekog vreman i potpuno nestao kad su se prebacili većinom na elektronsku muziku i nekakve disco-trash partyje, stavivši točku na "i" jedne lijepe priče. Kao što rekoh, Željezničar nije bio sad neki ekstra najbolji prostor ikad, pogotovo zato što je često bilo jako zadimljeno i zvuk bi znao biti baš loš svako toliko, no ostao mi je u vrhunskom sjećanju kao mjesto gdje se više puta godišnje (ili čak i unutar istog mjeseca) mogla čuti prava gomila kvalitetnog domaćeg, a ponekad i stranog metala.