BALKANIZACIJA BENDOVA

"Trebali su jednostavno promijeniti ime."

Kako ne volim tu izjavu, pa to je čudo. Svaki put kad se potegne pitanje odlaska ključnih članova iz bendova ili kad se dogodi situacija da se dvije strane takoreći kolju oko imena benda i prava na korištenje, obavezno se u raspravama pojavi određeni broj osoba koje će tvrditi da je sada krajnje vrijeme da jedna ili druga strana odustanu od imena benda pod kojim su nastupali do tada. Ono, kao da je to najlakša i najbanalnija stvar na svijetu.

Ne znam, možda meni to djeluje jednostavno, a nekome drugome nije, no nekad se baš ne mogu načuditi koliko ljudi možda ne razumije da je nastupanje s bendom za glazbenike zapravo njihov posao, odnosno stvar koja im donosi novac i koja prehranjuje i njih i njihove obitelji, kao i vjerojatno još širi broj ljudi vezanih za sami bend ukoliko se radi o nekom većem imenu. Ime benda nije tu samo iz estetskih razloga, već je u mnogim slučajevima zapravo brend, prvi i glavni razlog zbog kojeg će ljudi platiti ulaznice za njihov koncert... Dobar je primjer recimo koncert Jethro Tulla koji će se najesen održati u Zagrebu i za koji se karte prodaju ekspresnom brzinom unatoč tome što je raspon cijena ulaznica između 60 i 100 eura. Nije stoga čudno što Ian Anderson svugdje provlači ime benda iako još od odlaska Martina Barrea 2012. godine nema nikoga tko se postavi pridružio u manje od 40 godina od osnutka. Ili povučemo li paralelu u metal vode, djeluje kao sasvim normalna stvar što se Geoff Tate svojedobno poprilično krvavo "tukao" s bivšim članovima Queensrychea po pitanu korištenja imena benda tako da smo jedno vrijeme imali dva benda koji su paralelno koristili Queensryche ime. Mislim, ima takvih primjera koliko vas je volja (Venom - Venom Inc., zatim Algy Ward's Tank - Tucker/Evans Tank, Black Flag - The Flag... i moj osobni favorit: Rhapsody of Fire - Luca Turilli's Rhapsody i Leone/Turilli Rhapsody)... Mislim, smijurija na kraju krajeva, ali kao što rekoh, jasno mi je zbog čega se to događa. 

Ime privlači ljude, sviđalo se to nama ili ne. Ponekad možda zaboravimo da nisu svi ljubitelji muzike baš toliko zagriženi za proučavanje raznoraznih promjena u postavama, niti ih puno zanima šta se tu događa iza kulise; usudio bi se čak reći da velika većina publike funkcionira po tom principu, pogotovo kad se radi o nekim poznatijim izvođačima, tako da "borba" za zadržavanje imena između zaraćenih strana itekako ima smisla. 

Primjer koji se zapravo jako često provlači, a koji mi je možda i najiritantniji od svih, vezan je za Sepulturu. Često se može čuti da je Sepultura s odlaskom Maxa Cavalere trebala promijeniti ime jer "to više nije to" ili šta ti ga ja znam šta... Međutim, ljudi obično zaborave da je Max otišao samovoljno i da se svojim izborom udaljio od benda te započeo Soulfly, dok je u Sepulturi ostalo 3/4 klasične postave. I ne, ne mislim da se promjena imena trebala dogoditi čak niti kad je Igor napustio bend, jer na kraju krajeva, Kisser je idalje bio i ostao tu. "Je, ali Kisser nije originalni član!", reći ćete i realno bit ćete u pravu, no po meni je Andreas Kisser možda i jedan od definirajućih faktora benda, praktički u jednakoj mjeri kao Max Cavalera i mišljenja sam da bez njega i njegovog autorstva pjesama (kako glazbenog, tako i tekstualnog) nikad ne bi bilo one prave Sepulture koju poznajemo, tako da da, Kisser po mom mišljenju definitivno ima svako pravo koristiti ime benda kako god mu padne na pamet. Kad god se priča o najutjecajnijim i najupečatljivijim gitaristima thrash metala osamdesetih i devedesetih, njegovo ime se nažalost rijetko spominje, no usudio bi se reći da je on svakako jedna od najjačih karika cijelog tog pokreta.

Uglavnom, ono što oću reći je to da nastavljanje korištenje imena benda nakon nekih korjenitih promjena nije toliko neobično koliko se nekima od nas možda čini. Postoje naravno slučajevi gdje glazbenici bez problema mogu privući puno publike pod svojim imenom, no tu se većinom radi o etabliranim izvođačima kao što su recimo Roger Waters, Sting, Ozzy Osbourne, Phil Collins i još poneki koji su i u solo karijeri postigli značajan uspjeh te nemaju potrebu etiketirati se pod imenom bivšeg benda, no za mnoge druge takvo nešto nije moguće. Primjera radi, čak i ako je recimo Dave Grohl praktički jedini "bitni", esencijalni i nezamjenjivi član Foo Fightersa, mislite li da bi privukao istu publiku da nastupa pod svojim vlastitim imenom? Čak i da ima isti set glazbenika koji danas nastupaju u Foo Fightersima, poprilično sam siguran da bi s imenom "Dave Grohl Band" privukli puno manje ljudi. Ista stvar je recimo svojedobno bila i sa Black Sabbathom kada je kroz osamdesete Tony Iommi ostao jedini originalni član benda... Nije izdavačka kuća bila glupa kad je tražila da 'Seventh Star' ide pod Sabbathovim imenom, a nije bome ni Iommi bio glup kad je sve naknadne postave etiketirao kao Black Sabbath, upravo zato što je bio svijestan da ime benda predstavlja ipak nešto puno više nego nastupanje pod vlastitim. Ili recimo Judas Priest za vrijeme sredine 90ih dok im je Ripper bio za vokalom; privlačili su veću publiku nego Halfordove solo grupe (kako Fight i 2wo, tako i Halfordov solo bend), jer jebiga, brend je brend i možemo mi tu misliti šta god oćemo i može nam se sviđati ili ne, brend je bio i ostao nešto što će instiktivno prvenstveno privući ljude. Tako marketing funkcionira u bogom svim aspektima.

I sad, ako se toliki veliki izvođači ne mogu prezentirati pod svojim imenom istom broju ljudi kao što bi pod imenom benda, kako bi tek oni mali izvođači mogli napraviti tako nešto? U zadnjih nekoliko godina svjedočimo velikom broju nastupa raznoraznih old school metal bendova u Zagrebu, a ako se malo bolje zagledate primjetit ćete da rijetko koji od njih ima više od jednog originalnog člana u postavi. Tygers of Pan Tang, Omen, Vicious Rumors, Rhapsody of Fire, itd itd... Sve su to mali bendovi koji vjerojatno ne žive od muzike i na čije koncerte dolazi jedva troznamenkasta cifra ljudi, tako da im nastupi pod imenom benda pružaju jedinstvenu priliku da sviraju svugdje okolo, proputuju po svijetu i predstave svoje pjesme gdje god mogu; nešto što nikako ne bi mogli ih ne prati ime benda. I to je, naravno, sasvim u redu što se mene tiče.

Iskreno rečeno, mene se ovakva balkaniziranja bendova gotovo u pravilu ne sviđaju te su mi te epizode rascjepkavanja na više entiteta koji koriste ista imena poprilično djetinjasta; ne zato što smatram da nemaju smisla, već zbog toga što se takve stvari rijetko kad odvijaju na neki civilizirani i normalni način. Ne, u većini slučajeva sve skupa djeluje kao da se dvije grupe djece svađaju oko toga tko će ponijeti balun doma s igrališta, i onda se sjetiš da se radi o ljudima koji najčešće imaju 50-60 ili više godina. Odmah mi sve to skupa ostavlja puno neozbiljniji dojam.