DUGAČKE PJESME I MANJAK KONCENTRACIJE

Svi mi danas patimo od manjka koncentracije, htjeli to priznati ili ne. I to kad kažem svi, mislim doslovno sve generacije, od mlađahne mularije koja se praktički rodila s mobitelom u rukama, pa do ovih koji su par desetljeća stariji od mene i koji će na ovu izjavu reći da to nije istina i da se po tom pitanju ništa nije promijenilo kod njih. 

Ljudi, molim vas lijepo, budimo ozbiljni!

Gledamo li objektivno kako stoje stvari, nisu tu samo mobiteli u pitanju, već je svijet jednostavno počeo funkcionirati na drugačiji način u odnosu na neka prošla vremena. Bombardirani smo ogromnom količinom informacijama svaki dan, dobar dio ljudi ionako na portalima samo čita naslove, članci su sve kraći, scene u (mainstream) filmovima se svode na puno brzih, kratkih rezova (a o takvim negativnim podražajima u dječjim crtićima da i ne govorim) i općenito je puno aspekta u životu prešlo na ubrzani sistem rada i senzorni overload, do te mjere da prosječna osoba tokom dana zaprima toliko ogromnu količinu podražaja koju mozak stvarno ne može procesuirati na kvalitetan način. 

Vidi se to i u muzici s obzirom da singl kao medij poprima puno bitniju ulogu u odnosu na album kao kompaktno umjetničko djelo. Tojest, bar mi se čini da je tako ako pričamo o nekoj globalnoj glazbenoj sceni, a sad koliko metal sam po sebi upada u te kalupe (ili pak bježi od njih) vjerojatno uvelike ovisi i o nama samima, bendovima koje slušamo i općenito načinu na koji slušamo muziku. Rekao bih da je u metal i rock muzici album ipak još uvijek dominantan oblik izražavanja i čini mi se da dobar dio slušatelja još uvijek voli preslušati album u kompletu, bez preskoka i pauza. Vidi se to i po raznoraznim diskusijama u kojima se često spominju najdraži nam albumi, nova izdanja, reizdanja, itd itd... Za dobar dio slušatelja album idalje predstavlja jedan efikasan način kako se odmoriti i isključiti od svakodnevnog svijeta kroz sljedećih pola sata do sat vremena. Međutim, unutar svih tih rasprava nekako kao da zanemarujemo koncept dugačkih pjesama koje nekad znaju obuhvaćati i preko pola albuma i danas bi rekao par riječi o tome. 

Poslušati album u trajanju od 30-40 minuta koji je sastavljen od više kratkih pjesama po mom mišljenju nije isto kao poslušati jednu jedinu pjesmu koja traje isto toliko; usporedimo to recimo s gledanjem filmova i serija gdje ćete često čuti da netko "bindža" seriju tako što u kompletu jednu za drugom pogleda 4-5-6-7 epizoda koje traju po 45-60 minuta (kažem "netko" i pritom se pravim da nisam prije par mjeseci napravio istu stvar s fenomenalnom njemačkom serijom "Dark"), dok mu film od recimo 2ipo-3 sata predstavlja puno veći problem. Ista stvar je u muzici, a na pisanje ovog članka me nagnalo nedavno preslušavanje Fates Warningovog albuma 'No Exit' i odlične stvari "The Ivory Gate of Dreams" koja mi je sa svojih preko dvadeset minuta po tko zna koji put dokazala da maratonske pjesme nude jedno skroz drugačije iskustvo slušanja u odnosu na kraće pjesme.

Progresivni metal se tu nekako uvijek nameće kao najočitiji izbor s obzirom da su mu dugačke pjesme skoro pa zaštitni znak i lagao bih kad bi rekao da tu nemam neke baš jake favorite, kao što su recimo Opethova "Black Rose Immortal", "The Queen of the City of Ice" od Shadow Gallery ili pak "The Divine Wings of Tragedy" i "The Odyssey" od Symphony X-a. Našlo bi se tu naravno još zanimljivih stvari, no mislim da nema smisla sad bezveze suhoparno nabrajati pjesme, jer ono što oću reći je to da je slušanje ovakvih maratonskih pjesama jedno sasvim drugačije iskustvo od slušanja "običnih" pjesama s obzirom da ostavljaju sasvim drugačiji dojam. Da bi nešto trajalo 15, 20 ili više minuta, potrebno je složiti pjesmu na jedan sasvim drugačiji način koji će držati slušatelje zainteresiranima cijelo to vrijeme kako im misli ne bi odlutale na nešto treće i kako im pjesma ne bi dosadila već nakon nekoliko minuta. Svaka od ovih gore spomenutih u tekstu, kao recimo i "Light of Day, Day of Darkness" od Green Carnation ili "Crimson" od Edge of Sanity tu angažiranost postižu na način da su pjesme podijeljene u određene tematske cjeline koje funkcioniraju kao svojevrsne "epizode", svaka sa svojim narativom kroz koji slušatelj prolazi te na taj način i sâm takoreći sudjeluje u radnji pjesme. S druge strane imamo stvari poput "Mirror Reaper" od Bell Witch ili recimo Burzumova "Det Som En Gang Var" koje se manje-više temelje na repetativnim uzorcima koji, ponavljajući se veći broj puta, postižu gotovo hipnotizirajući efekt na slušatelja. Za mene je ovo područje poprilično hit-or-miss s obzirom da je kod takvih pjesama lako upasti u zamku one dosadne repetativnosti koja mi nikako ne leži. Stvar je tu i osobnog ukusa, naravno, jer mnogi će reći da je recimo "Dopesmoker" od grupe Sleep remek-djelo stoner metala, baš kao i "Dopethrone" od Electric Wizarda, dok ih ja ne mogu organski smisliti jer me skroz ubiju u pojam nakon svega par minuta i koliko god im puta davao šansu, jednostavno ne ide i amen.

Moram se ovdje dotaknuti i Dream Theatera, naravno, jer bez njih ovakve rasprave nikako ne mogu proći. Za mene su oni savršen primjer benda koji je nekad ranije imao nevjerojatno kvalitetan osjećaj za napisati dugačku pjesmu, što se vidi po fenomenalnim "Learning to Live", "A Change of Seasons", "Trail of Tears", "In the Name of God" i još nekim stvarima, no negdje na putu kao da su se pogubili u svemu tome te im je dužina pjesama počela služiti kao točka za solo istupe Petruccija i Rudessa. Posebno se to osjeti kod modernog Dream Theatera (od odlaska Mikea Portnoya 2010. pa do danas) gdje imam osjećaj da takve eskapade na instrumentima češće srozavaju ukupni dojam nego što ga podižu, s obzirom da se često jednostavno pogubim u tim beskrajnim solažama koje kao da su postale svrha same sebi. Jednostavno mi ne djeluju kao da su u službi pjesme što je uvijek loš znak i u većini takvih slučajeva imam osjećaj da pjesma ne bi ništa izgubila da se pola toga jednostavno izreže. Ali opet ponavljam, sve je to stvar osobnog ukusa i preferenci svakog od nas.

No ajde, ajmo se mi radije fokusirati na ove pozitivnije primjere. Kod dugačkih pjesama koje mi dobro leže gušt mi je ponekad jednostavno pustiti sve drugo što radim u tom trenutku i jednostavno uronuti u tu zvučnu odiseju. Mišljenja sam da na taj način dajemo mozgu prilike disati, odnosno odmičemo ga od tih kratkih i brzih podražaja te ga na taj način takoreći resetiramo i vraćamo na neke normalnije, prirodne postavke. Možda to nije ne znam koliko dugoročno uspješan način, ali baš kao i kod čitanja knjiga ili gledanja sporijih filmova, ovakvo nešto nam je prijeko potrebno u današnjem svijetu kad sve ide ekspresnim tempom. Ljudi većinom zaziru od stvari koje traže malo duži mentalni angažman jer kao eto "nemaju vremena" ili iskrenije rečeno nemaju volje za takvo nešto, no realno gledano, je li 15-20 minuta stvarno toliko dug vremenski period za isključiti se iz svakodnevnice kako bi pružili priliku muzici koju ionako volimo? Ja mislim da nije.