MOMCI SE VRAĆAJU U GRAD

Kad je Regius Festival 2019. godine najavio svoje deveto izdanje na kultnoj šibenskoj lokaciji Martinska, nekako smo se u ekipi neobavezno dogovorili da ćemo otići i prespavati u šatorima. Nije daleko, do Šibenika nam treba cca sat i pol vožnje i iako je izbor izvođača bio pomalo neobičan i šarolik (odlučili smo se za prvi dan kad su svirali Cold Snap, Električni Orgazam i Sajsi MC), kontali smo da nemamo tu šta puno izgubit. Ljeto je, blizu je i u načelu nam je zapravo bilo svejedno tko svira, jer i ne pretjerano privlačan koncert je idalje čisto dobar povod za izaći vanka među ljude i popiti štagod.

To smo popodne negdi iza posla u moga Hjundu, korejskog "mladića" od evo skoro 20 godina, sjeli Miro, Nikša, Ćošo i ja, uputivši se lagano u Šibenik gdje smo se zadržali tek toliko da nešto pojedemo i prošetamo preko rive, a nakon toga pravac Martinska. S obzirom da je nekoliko dana ranije Regius imao akciju na ulaznice po principu "kupi 4, dobiješ 5", ovu jednu viška smo dali nekom random tipu na ulici kojeg smo u jednom trenutku sreli i pitali ga želi li na koncert. Ako ste ikad bili na Martinskoj, znate da je taj prostor dobro izvan grada i na poprilično izoliranoj lokaciji, tako da smo auto ostavili na nekom makadamu taman prije službenog ulaza na festivalski prostor. Kako unošenje vlastitog alkohola nije bilo dozvoljeno, odlučili smo prvo strusiti bocu viskija pa se tek onda uputiti unutra. I tako je tu, na haubi od Hjunde na random ljetni petak, nastala jedna od najdražih mi koncertnih uspomena u životu. Zapravo i nemm pojma kad smo došli ispred pozornice, no znam da smo se jednostavno dobro zabavljali tu ispred, pričajući o svemu i svačemu... Koncerta se, iskreno, jedva i sjećam, no ovo ostalo mi se vjerojatno zauvijek urezalo u sjećanje.

Te stvari... Ne znam, to je najbolje ikad. Neću baš reći da su sami koncerti kod ekipnih odlazaka na iste zapravo sekundarna stvar, ali skoro pa jesu, jer na kraju imam osjećaj da više i intenzivnije pamtim ove popratne stvari nego samu svirku. Puno puta se upravo na takvim putovanjima izdogađalo stvari koje se pamte i prepričavaju godinama i sad kad ovako pogledam unazad samo mi se slike vraćaju; kad smo išli na Rogera Watersa 2013. na Poljud i letimo preko Dubaca, a ulaznice za koncert klepetaju par centimetara od rastvorenih prozora, samo čekaju kako će poletit u nepovrat, ili pak tjedan dana kasnije kad smo se uputili na Maidene u Ćošinom Polu i na ulazu u Zagreb svi četvorica gledali mrtvi kut tako da smo izletili s ceste u travu, na Fates Warningu u Ljubljani tokom crne zime kad smo u jebenom Box Baru čekali vlak do 5 ujutro i kad bi te konobari vikali i nasrali ako bi zaspao u stolici, kad je tip s kojim smo išli na Motörhead sa sobom ponio zlatni nož i tupperware pun salate od fažola, kad smo skoro morali oživljavati Mira na benzinskoj pumpi nakon koncerta Manu Chao u Zadru u sred ljeta kad je nestalo vode, kad nas je basist Jonathana napio domaćom travaricom u klubu Život u Rijeci za vrijeme nekog groznog indie pop koncerta na koji smo zalutali slučajno, kad smo skoro razbili 10 litara vina u tramvaju malo prije koncerta Slayera, itd itd... 

Lista ovakvih stvari bi se mogla protezati praktički u nedogled, no ajde... Gomilu sam koncerata u životu posjetio sâm, iz ovog ili onog razloga i iskreno nije mi žao takvih odlazaka, no ne može se to mjeriti kad ideš s ekipom. Međutim, situacija je s mojom ekipom takva da smo poprilično raštrkani i čak i ako zanemarimo ove "standardne" stvari tipa poslovi i sezona, djeca, obitelj i slično, stvar je u tome što dobar dio ekipe živi van Hrvatske i neke konkretne planove je zapravo teško posložiti da svima odgovaraju. Zadnje što smo se baš onako pravo ekipno skupili je bilo početkom prošle godine na Panteri u Ljubljani i sad kad razmislim, pravo je čudo da nam je to uopće pošlo za rukom. Nikome od nas to nije bio prvi posjet Ljubljani, no kad ideš s puno ljudi na kraju nađeš neke zanimljive stvari koje inače ne bi puno obadavao... Obiđeš grad i baciš oko na neke druge lokacije koje do tada nisi vidio, izađeš navečer vani popiti piće, odeš na kuglanje, prekosutra po povratku kući usput skokneš do Trsta i šokiraš se koliko su stvari jeftinije nego u Dalmaciji te natrpaš auto konzervama San Marzano pamidora - skoro pa klasične post-koncertne aktivnosti reklo bi se.

S druge strane, uvijek smo bili poprilično šaroliko društvo po pitanju glazbenog ukusa tako da nismo uvijek ni kompaktibilni oko gomile bendova. Jedan je to od glavnih razloga zbog kojih bi nekad išao samostalno na koncerte i kao što sam ranije rekao, u načelu stvarno nemam ništa protiv i u 99% slučajeva mi bude super, no nekad me baš udari obrnut osjećaj. Prije koju godinu smo žena i ja išli u Zagreb zbog nekih privatnih obaveza i igrom slučaja sam vidio da baš taj vikend svira Unida u Močvari. Kontam ajde, odo ih pogledati jer su mi studijski skroz dobri i jedan su mi od interesantnijih stoner bendova. Jeste da su svirali bez Johna Garcie što uvelike umanjuje dojam, ali ono, nema veze, ionako sam tu pa je šteta propustiti ih. I ono, negdje na pola seta me samo pukne misao "Pa dobro, šta ja tu radim uopće?". Štimung u Močvari mi je bio čisto okej, ali u tom trenutku me baš puklo koliko nemam volje cijelu večer stajati tu sam samcat i na kraju sam negdje na pola seta jednostavno otišao kući; nešto što nikad prije nisam napravio. Te večeri sam baš osjetio koliko mi nedostaje društvo i koliko taj efekt odlaska na svirke s drugim ljudima ima značaja.

Život ide tako kako ide, šta je tu je, nema tu smisla puno žugati i prigovarati, no drago mi je da se još uvijek svako toliko uspijemo skupiti, pa bilo to samo na piću, na roštilju ili pak barem na nekom lokalnom koncertu. Kao što rekoh, na kraju skoro pa ispadne da uopće nije bitno tko svira, već je glavno da jednostavno sjednemo u auto i odemo, pa šta bude bude. Za ovo ljeto još uvijek nemamo nekih velikih grupnih "projekata" što se tiče koncertne scene, no ako ništa čeka nas Vlajternativa u Benkovcu i moram priznati da jedva čekam. 

U božju mater ljudi, dolazite nazad doma.