BODOVANJE GLAZBE

Jednog subotnjeg popodneva prije nekoliko mjeseci mi je na Facebooku sasvim slučajno iskočila obavijest da se te iste večeri u Makarskoj održava koncert dvije rock grupe iz Knina, sastavljene od djece osnovnoškolske i rane srednjoškolske dobi. Ajde, nije nešto što bi me ne znam koliko zainteresiralo, ali kontam jebemu, em ionako u ovim krajevima ima slabo koncerata, em bi svakako bili lijepo podržati ih kad su se već odlučili potegnuti do ovdje, tako da smo ja i još par prijatelja otišli do Dvorane Arte vidjeti i poslušati što KNINci i The Blizter imaju ponuditi. 

Sve u svemu, koncert je bio poprilično simpatičan i cijeli je taj štimung djelovao kao da je ispao iz filma "School of Rock" Jacka Blacka, tako da je bilo baš zabavno i veselo. Nije sad to neka ne znam koliko ekstra zanimljiva muzika, ali kad se stvari uzmu u kontekst onoga što jesu i što predstavljaju, rekao bih da je vrijedilo doći ih podržati. Nažalost, osim nas nekoliko jedini posjetitelji su bili još jedna grupica makarana, dok su sve ostalo bili ljudi koji su s ova dva benda doputovali iz Knina. Usudio bi se reći "očekivana stvar" s obzirom na poslovičnu tromost i inertnost ljudi s Makarske Rivijere po pitanju (ne)podržavanja ovakvih i sličnih događaja, no šta je tu je. Sto puta sam već rekao, publiku se ne može natjerati na neke stvari preko noći; publiku treba graditi i odgajati godinama rada i kontinuiranim programom, a to ovdje ne postoji. Ono što me osobno smeta kod ovakvih stvari je to što će jedan određeni dio ljudi bez problema reći da ih ovakvo nešto niti malo ne zanima, a onda će dan ili dva kasnije na televiziji bez problema pratiti showove poput The Voice Kids, Tvoje Lice Zvuči Poznato i slične (da prostite) pizdarije, ne shvaćajući da upravo tu ispred sebe, u svom gradu imaju praktički živu i stvarnu verziju toga što gledaju na TV-u.

Iskreno, nikad nisam volio te glazbene showove i natjecanja, pogotovo ako su djeca i mladi u pitanju, jer smatram da se na taj način stvara jedna potpuno iskrivljena slika o uspjehu i načinima do kojih se može i mora doći do uspjeha. Glazba nikad nije bila niti će biti nešto što se može metrički objektivno ocjenjivati i vrednovati. Kroz takve i slične showove stvara se privid da se do uspjeha može doći skoro pa preko noći nekakvim prečacem, odnosno zadovoljavanjem mašinerije showbusinessa, bez da ti natjecatelji shvaćaju (ili možda odbijaju vidjeti) da industrija zabave ipak tek industrija koja će izmusti svakog pojedinca koliko god može dok god je on interesantan širokoj publici, a jednom kad više ne budu imali koristi od njega, pljunuti će ga sa strane i zaboraviti na njega, kao da nikad nije ni postojao. Igrom slučaja na Makarskoj Rivijeri postoji par individua koje su nastupale u sličnim natjecanjima te se i danas u većoj ili manjoj mjeri bave muzikom, no na jedan "poslovni" način da se tako izrazim, pjevajući po vjenčanjima, gradskim manifestacijama i sličnome, većinom vrteći by-the-numbers obrade pop zabavnjaka i to je to. Talent showovi su im poslužili za startati karijeru te za podignuti si cijenu. Gledamo li to čisto s komercijalne strane, nemam ništa protiv takvog sistema s obzirom da je glazba velikom broju glazbenika zapravo primarno posao od kojeg žive i zarađuju i to je skroz normalna stvar, no u većini tih slučajeva se ipak radilo od koliko-toliko odraslim ljudima koji su svjesni u što se upuštaju. 

S druge strane, skroz mi je neprihvatljivo i pomalo degutantno ubacivati mlađu djecu u takve stvari, pogotovo zato što oni u toj dobi još uvijek nemaju istančan i razvijen osjećaj za pojmiti stvarno stanje stvari glazbene i showbusiness industrije. Kroz takva se natjecanja kod djece ne stavlja kreativnost u prvi plan i po meni je to potpuno naopako. Jer ako se dijete želi baviti muzikom, mislim da bi mu na prvom mjestu trebala biti zabava, otkrivanje muzike, ljubav prema izvođenju iste i istraživanje vlastitih glazbenih uzora - bez nekakvog žirija, glasovanja, rang ljestvica, eliminacija i ne znam ti ni ja čega još. 

Ne znam, po meni bi to sve trebalo ići nekim prirodnim tokom, bez puno drame i kamera na sve strane. Znate već kako to ono ide; nekoliko se prijatelja okupi, krenu skidati na instrumentima neke pjesme koje im se sviđaju, malo po malo laganim korakom se daju u stvaranje svojih autorskih stvari, sviraju po lokalnim klubovima i kafićima, daju priliku publici da ih upoznaju, da se naviknu na njih i nauče na njihov repertoar - da im se svide.

"Je, ali to je obično tandrkanje za ubit vrijeme. Bilo bolje da se uhvate nečega pametnijega."

Ne znam baš. Što se mene tiče, jednako je "pametno" kao i upisati dijete na nogomet, na ples, u dramsku sekciju, itd itd... Zapravo isto je kao i bilo koji drugi hobi, tj. možda je još i bolje s obzirom da ovdje nema učitelja koji im daje smjernice, već sami hvataju konce i uče na principu pokušaja i pogreške, a sve to dok razvijaju vlastitu kreativnost i unaprijeđuju talente. A sad, oće li od toga napraviti karijeru, pa zar je to uopće bitno? U svakom slučaju glupo je otpisivati takve stvari odmah u startu, jer nikad ne znamo koliko će se rano pokazati nekakav sirovi talent. Nije da nije do sada bilo takvih slučajeva.

Primjera radi, kada su Death Angel snimili 'Kill As One' kasetu, u prosjeku su imali 16-17 godina, dok je bubnjar imao tek 14 i naprosto mi je nevjerojatno da je toliko mlada ekipa uspila skladati nešto toliko dobro kao što je 11-minutna stvar "The Ultra-Violence". Godinu kasnije su snimili i istoimeni album, jedno od najboljih ostvarenja Bay-Area thrasha koje od prvog dana kotira kao teški klasik, pritom niti malo ne zaostajući za mnogim većim igračima iz regije. Pomaknemo li se u Skandinaviju, Ivar Bjørnson je imao 15 godina kad je Enslaved snimio odlični EP prvijenac 'Hordanes Land' koji je po mom mišljenju i dan-danas jedan od pravih pravcatih kamenova temeljaca norveškog black metala. A što reći npr. za poljski Decapitated koji su snimili 'Winds of Creation', album koji je definirao tehnički death metal dok su svi članovi imali između 15 i 18 godina. A maknemo li se dalje od metala, fenomenalan je primjer australska alt-rock/grunge grupa Silverchair čiji su članovi snimili album 'Frogstomp' dok su sva trojica bili šesnaestogodišnjaci i ako do sada niste upoznati s ovim albumom, svesrdno preporučam da ga poslušate. Živi su ovo dokazi da "tandrkanje" po gitarama i bubnjevima s prijateljima u nekakvoj garaži može i u relativno mladim godinama iznjedriti neke prave pravcate bisere koji će s vremenom prerasti u djela koja će utjecati na ogroman broj ljudi po cijelom svijetu. 

I upravo zato, upravo radi ovakvih primjera bitno je (po mom mišljenju) usmjeriti djecu ka kreativnom pristupu glazbi, a ne natjecateljskom, jer umjetnost ne bi trebala biti natjecanje i glazbu se ne bi trebalo bodovati. Čak i ako ih velika većina vjerojatno neće postići nekakvu svjetsku slavu, rekao bih da je bitnije njegovati krativnost i stvaralaštvo, a takvo nešto nikad neće postići kroz talent showove koji za spomenute stvari jednostavno ne mare. Zato sljedeći put kad vidite da negdje svira bend sa poprilično mladim članovima, podržite ih i poslušajte, jer odlučili su se za teži, no dugoročno puno iskreniji i kvalitetniji put, a to treba cijeniti. Možda im takav pristup neće donijeti hrpe novaca, no na kraju krajeva zar je ta stavka uopće toliko bitna sa 14-15 godina? Imati će vremena za misliti se o novcu i karijeri cijeli ostatak života.

P.S.

Već nekoliko godina u ovdje kod nas djeluje festival Superval koji služi kao takoreći "showcase" za školske bendove raznoraznih glazbenih pravaca unutar cijele države. Originalno je nastao u Zagrebu, no svako toliko rade turneje i u drugim dijelovima Hrvatske. Što se mene tiče, Superval je jedan od najboljih i najkvalitetnijih glazbenih projekata s kojim sam se susreo u dugo vremena te svima uključenima mogu reći samo - svaka čast!