LJEPOTA U EKSPERIMENTIRANJU

Kada se prije osam godina Johan Langquist vratio u Candlemass nakon više od trideset godina, mislim da je praktički cijela metal publika prštila od oduševljenja. Tojest skoro cijela, jer prva stvar koja mi je prošla tada kroz glavu bila "E jebiga, ode sve u 3 p. m. lagano", jer naravno, zašto bi se ja ovako debilan kakav jesam veselio stvarima koje vesele sve druge normalne ljude? Gle, jasno je meni da je Langquistov prvotni angažman u Candlemassu na albumu 'Epicus Doomicus Metallicus' takoreći kultna stvar s obzirom da se radi o djelu koje je praktički postavilo temelje žanra, al jeboga ja ako mi taj album nije najdosadnija stvar što su napravili u prvih 20ak godina karijere. Jebiga, znam, sve znam, al tako je kako je. Ja sam nekako uvijek više naginjao na varijantu benda u kojoj je pjevao Messiah Macrolin, no i mimo njega svi ostali vokali su mi zvučali zanimljivije od Langquista, bilo da pričamo o Messiahu, o Thomasu Vikiströmu na fenomenalnom 'Chapter VI', čak i o Björnu Flodkvistu na ona dva eksperimentalna albuma, velikom Robertu Löweu na 'King of the Grey Islands' ili pak Matsu Levenu za čije je vrijeme Candlemass na koncertima izvodio pjesme iz praktički svakog dijela njihove karijere. 

Jednom kad se Langquist vratio nazad za mikrofon, Candlemass je u mojim očima prešao iz benda koji je pobjednički izašao iz svakog eksperimentiranja i svake promjene postave u bend koji je uhvatio penzionerske godine i počeo igrati na jednu sasvim dosadnu, sterilnu i poprilično monotonu varijantu sigurnoga. Sukladno tome, tu je negdje moj interes za sve novo što je ovaj bend napravio nestao praktički preko noći.

Moguće da se u ovom uvodu izgubila poanta toga što sam htio reći, no uglavnom ciljao sam na to da jednom kad dobar dio bendova prođe kroz tu neku eksperimentalnu fazu iz sredine karijere, ustale se u jedno te istom zvuku koji praktički ne trpi ama baš nikakvo eksperimentiranje. Postanu predvidivi, konstantno se ponavljajući ispočetka i ispočetka do te mjere da noviji albumi često djeluju kao karbonske kopije jedni drugih. Ne znam kakvi ste vi po tom pitanju, no ja imam poprilično ograničenu toleranciju prema takvim stvarima prije nego što mi postanu dosadne.

Kao što rekoh, Candlemass mi je s povratkom Langquista prestao biti zanimljiv, no zato se u zadnje vrijeme često vratim upravo onim spomenutim eksperimentalnim albumima, 'Dactylis Glomerata' i 'From the 13th Sun' (kao i onom jedinom Abstrakt Algebra spinoff albumu ako ćemo i to računati kao dio te faze) koji često bivaju zanemareni i ignorirani, no nude jedan nevjerojatno zanimljiv odmak od klasičnog Candlemassovog zvuka, uz pomak ka sludgeu tu i tamo, uz gotovo droneastu atmosferu u nekim trenucima, stvarajući tako neočekivano mračan prizvuk koji nisu postigli ni prije ni kasnije. Naravno, teško će se ovi albumi nositi s nekim od klasika koji su došli prije i poslije njih, no idalje se tu radi o više nego solidnim djelima koja ljudi često preskoče, i baš kao takva mi i dan-danas zvuče zanimljivije i odvažnije nego sve ovo što su napravili nakon Langquistovog povratka.

Slična mi se stvar događa recimo i s Kreatorom i Overkillom, samo na drugačiji način. Kada je Kreator s početkom devedesetih zaključio seriju fenomenalnih thrash metal albuma s klasikom 'Coma of Souls' samo dvije godine kasnije su s albumom 'Renewal' zakoračili u eksperimentalnu fazu gdje su u muziku počeli ubacivati i groove i industrial elemente, ili pak kasnije gothic elemente s albumima 'Outcast' i 'Endorama'. Ova dva posljednja su možda i najveći odmak od klasičnog Kreatorovog zvuka, no meni su ti albumi beskrajno dragi i držim da tu ima fenomenalnog materijala koji je po kvaliteti u rangu s njihovim ranim klasicima. Kada su se kasnije s početkom novog milenija i 'Violent Revolution' vratili na thrash metal staze (no na jedan noviji, melodičniji i moderniji način), u jednu ruku su spojili najbolje od oba svijeta, odnosno od oba prethodna razdoblja njihove karijere. 

Četiri godine kasnije je odlični 'Enemy of God' slijedio sličnu formulu, no s nešto ispoliranijim zvukom, da bi se isto nastavilo i s albumom 'Hordes of Chaos', pa zatim 'Phantom Antichrist', i tako dalje i dalje sve do dana današnjeg. Opet ću reći, ovo je jako individualna stvar, no ja sam već na 'Hordes of Chaos' izgubio interes jer jednostavno nisam imao volje slušati treći klon 'Violent Revolutiona', a iza 'Hordes' su izbacili još pet albuma koji svi zvuče kao karbonske kopije jedan drugoga. Jasno mi je da ljudi nekad dođu u određene godine kad nemaju volje eksperimentirati niti iskušavati nove stvari te se uljuljaju u sigurnost komfor zone, no meni takav pristup muzici kod velike većine bendova ne odgovara. Ne kažem da su trebali istraživati neke skroz nove smjerove, no blaga (ali osjetna!) odstupanja od prokušane formule bi itekako razdrmala tu ustajalost. Sjetimo se da je Kreator na prvih pet albuma svirao čistokrvni thrash metal, no svaki od tih albuma ima zasebni prepoznatljivi identitet zbog kojeg ih vrijedi preslušavati ispočetka i ispočetka, što ne mogu reći za ovu današnju fazu.

Kod Overkilla mi je praktiči ista stvar; uzeti ću još samo njih kao primjer, da vas ne davim s konstantnim nabrajanjima... Iako Overkillove eksperimentalne godine možda i nisu toliko ekstremne kao kod Kreatora, očiti znak promjena nastupio je na samom kraju osamdesetih kada je gitarist Bobby Gustafson. Umjesto njega su u bend došla dva gitarista te je Overkill u novo desetljeće ušao s izmijenjenim zvukom; sporijim i s puno većim naglaskom na groove, nešto što je meni osobno uvijek bilo drago čuti u thrash metalu, a što ljudi većinom baš i ne vole. Overkillov zvuk je odjendom postao mehanički hladan, u najboljem smislu tih riječi i savršeno je odgovarao promjeni stila, zajedno s poprilično moderniziranim i stiliziranim stilom naslovnica albuma. Tako su meni osobno albumi 'W.F.O.' i 'Necroshine' među boljim stvarima koje su uopće snimili u ovih 40ak godina, pogotovo potonji. I opet slično kao u slučaju Kreatora, Overkill je s početkom 2010ih naišao na dobitnu formulu s albumom 'Ironbound' s kojim su se vratili na trag starog zvuka, no s modernom produkcijom za novo doba. Bez puno laganja, 'Ironbound' je više nego odličan album, baš kao i 'The Electric Age' koji je došao dvije godine kasnije, no već se tu vidjelo da se radi o gotovo identičnom stilu kao na prethodnom albumu, a isti taj stil će iskoristiti i na sljedeća četiri albuma praktički bez iti malo odstupanja i opet isto kao u slučaju Kreatora, sve ono što su izbacili nakon 'The Electric Age' meni osobno nije bilo toliko interesantno niti imam ikakvu potrebu vraćati se tim albumima.

Ukratko, ne volim taj AC/DC pristup muzici gdje bend u kasnijoj fazi karijere jednostavo krene štancati jedno te iste albume svako par godina. Kao što rekoh, puno je tu izvođača koji rade na sličan način, no nema ih smisla sve nabrajati.

S druge strane, rado bi spomenuo nekoliko primjera koji su napravili baš suprotnu stvar, odnosno nakon izlaska iz eksperimentalne faze vratili su se korijenima, no uz jednu bitnu razliku od ovih gore spomenutih primjera. Voivod je npr. s dolaskom novog gitarista ponovno ušao u onaj svoj suludo komplicirani stil thrasha po kojem su inicijalno i postali poznati, no progresija iz albuma u album je više nego očita te svako njihovo novo izdanje po mom mišljenju treba preslušati kada izađe, baš kao recentnije albume Paradise Losta recimo. Nakon što su drugu polovicu devedesetih proveli skoro pa u synthpop svijetu, ova engleska petorka se sa serijom odličnih albuma vratila ranijem goth-doom zvuku, no s osjetnim razlikama na svakom sljedećem albumu, što ih je činilo (i još uvijek ih čini) vrijednim slušanja.

Što se općenito tiče eksperimentalnih dijelova karijera dugovječnih bendova, mišljenja sam da tu ima puno itekako kvalitetnog materijala kojeg ljudi iz ovog ili onog razloga odbijaju slušati i prihvatiti. Nije mi to jasno i nikad mi nije bila jasna logika iza toga, pogotovo kad krenu argumenti tipa "to više ne zvuči kao X!" ili "ovaj album nema veze s onim što je Y svirao ranije!", no opet, meni nikad nije bilo previše bitno čiji logotip stoji na naslovnici albuma, dok god je muzika dobra. Igrom slučaja u zadnje vrijeme često znam zavrtiti 'Force of Habit' od Exodusa, album koji je izašao 1992. godine i koji bi po izgledu naslovnice mogao proći kao nešto što bi bez problema upalo u diskografiju Red Hot Chili Peppersa. Sjećate se tog albuma? Ne sjećate, naravno, nitko zapravo ne razmišlja o njemu. No jebemu život, ajde sad stavite sve na pauzu i upalite naslovnu stvar 5 minuta, meni za dušu. Budite iskreni i recite, zar ovo ne bi zvučalo apsolutno fenomenalno danas na nekom njihovom koncertu?