LOV NA BIJELOG KITA

Znamo valjda svi već iz iskustva da veliki broj metal i rock bendova izvlači inspiraciju za tekstove pjesama  iz raznoraznih literarnih djela praktički još otkad ti žanrovi postoje. Baš zbog toga zvuči neobično da je "Moby Dick" Hermana Melvillea, jedno od najpoznatijih i usudio bi se reći kapitalnih djela književnosti zapadnog svijeta, svoju glazbenu adaptaciju unutar spomenutih žanrova dobio tek polovicom dvijetisućitih. Međutim, najbolja stvar oko svega je u tome što smo u rasponu od samo dvije godine dobili ne jedan, već dva albuma inspirirana ovim svevremenim američkim klasikom, a koja su nam prezentirala Melvilleovu priču kroz dva potpuno različita pristupa.

Ovakve su me dualnosti uvijek privlačile jer odlično pokazuju kako jedno umjetničko djelo može ostaviti potpuno drugačiji dojam na dvije grupe ljudi (odnosno dva benda), do te mjere da iako obrađuju istu temu, njihove polazišne točke, a sukladno tome i krajnji rezultati djeluju kao dva različita svemira. Sličan primjer (vjerojatno i poznatiji) bi se mogao primjeniti recimo na bendove Blind Guardian i Summoning gdje su i jedni i drugi na određenim albumima uvelike inspirirani djelima J.R.R. Tolkiena, međutim Tolkienov je svijet ogroman; puno je širi i daje više slobode nego priča koju je Melville ispričao desetljećima ranije. Upravo mi je zato primjer "Moby Dicka" puno interesantniji za usporedbu, a tekst koji danas čitate odnositi će se na albume 'Leviathan' američke grupe Mastodon, te 'The Call of the Wretched Sea' njemačkog benda Ahab.

Kad pogledamo širu sliku, "Moby Dick" djeluje kao savršeno štivo za adaptaciju unutar muzike jer ima sve one elemente koji bi bili privlačni prosječnom slušatelju. Tu su osveta, upornost i neslomljivost ljudskog duha, nemoć čovjeka ispred nezaustavljive sile prirode te na kraju krajeva prkos sudbini sve do neminovnog kraja života po vlastitim pravilima. Pridodamo li tu još i simboliku putovanja, odnosno plovidbe kroz bespući plavetnila zbog jednog jedinog cilja za kojeg je Ahab spreman žrtvovati sve i svakoga, uključujući cijelu posadu i brod, jasno je zašto bi jedno ovakvo djelo moglo biti interesantno bendovima iz alternativnih glazbenih pravaca. No eto, suprotno svim logičkim očekivanjima, Ahab, Ishmael i ostatak posade Pequoda uplovili su (pun intended) u metalne vode tek kada je Mastodon 2004. godine objavio 'Leviathan'.

E sad, što se Mastodona ko Mastodona tiče, možda i nisam najkompetentnija osoba za pričati o njima s obzirom da mi nikad nisu bili među omiljenim bendovima i uvijek su mi više naginjali na onu kategoriju izvođača gdje sa svakog albuma mogu probrati po pjesmu-dvije i na taj način sastaviti nekakav "best-of". Međutim, unatoč tome što mi kroz sve ove godine nisu sjeli kako treba, moram napomenuti da ih poprilično cijenim kao glazbenike i smatram da se radi o jednom od najvažnijih metal bendova koji su se pojavili u zadnjih četvrt stoljeća. Taj njihov polu-prog-polu-sludge (u nedostatku nekakvog suvislijeg opisa) je toliko unikatan i njima svojstven da ih je naprosto nemoguće zamijeniti s nekim drugim bendom, plus što se radi o bendu kod kojeg je nevjerojatno izražen doprinos svakog od članova. 

Uglavnom, što se tiče 'Leviathana', izašao je u periodu kad Mastodon još uvijek nije bio toliko velika zvjerka na globalnoj metal sceni i usudio bi se reći da ih je upravo ovaj album vinuo u zvijezde i predstavio ih široj publici u najboljem mogućem smislu. Prvi pozitivni dojam svakako ostavlja apsolutno predivna i gotovo poetična naslovnica albuma, no prava stvar dolazi s otvarajućom "Blood and Thunder", s tim nevjerojatno zaraznim i divljim riffom koji nema šanse da izbijete iz glave jednom kad ga prvi put čujete. Zajedno sa sljedećom "I Am Ahab" bend kao da je pogonjen samom mržnjom Melvilleovog Ahaba prema bijelom kitu, do te mjere da se gotovo može osjetiti adrenalin članova posade Pequoda dok se probijaju kroz olujne valove. Meni je ovaj album uvijek ostavljao dojam kao da sam se odjednom i sâm našao na palubi broda. Slušanje 'Leviathana' kulminira epskom 13-minutnom "Hearts Alive" u koju je utkana kompletna srž albuma i svi njeni elementi, kao da bend rezimira sve što je rekao prije u jednoj jedinoj pjesmi, da bi nas nakon toga doveo do laganog, gorko-slatkog kraja kroz instrumentalnu "Joseph Merrick", naslovljenu prema još jednoj tragičnoj osobi koja je, za razliku od Ahaba, postojala u stvarnom svijetu, povezavši tako fikciju i stvarnost u jednu isprepletenu mrežu. 

I onda se, dvije godine kasnije i s druge strane Atlantika pojavio kvartet imena Ahab i odmah s prvijencem 'The Call of the Wretched Sea' donio jedan sasvim drugačiji dojam Melvilleovog klasika. S obzirom da sam Mastodonov album započeo sa spominjanjem naslovnice, isto bi učinio i ovdje, jer omot Ahabovog albuma odaje jedan nešto drugačiji dojam, istovremeno arhaičan i opasan. Ahab možda nije toliko poznato ime široj publici kao Mastodon, no svesrdno preporučam da poslušate ovaj album, jer ovaj njihov stil funeral dooma je toliko kvalitetan i unikatan da je to čudo, ovakvo nešto se stvarno ne viđa svaki dan. Za razliku od 'Leviathana' koji nastupa jakim i udarnim, agresivno pumpajućim tempom, Ahab to čini sporo i teško, kako bi se od funeral dooma i očekivalo. 

Od prvih trenutaka otvarajuće pjesme "Below the Sun" gotovo je nemoguće ne osjetiti nevjerojatno tešku i sveobuhvatnu težinu njihove muzike, kao da vas je poklopilo tisuće i tisuće tona mora. Prošlo je puno godina otkad sam ga prvi put poslušao, no taj pritisak kojim im muzika zrači svaki put udara jednako jako kao i prvi put. Međutim, meni možda i definirajuća značajka ovog albuma je u osjećaju apsolutnog morskog beskraja te beznađa i izoliranosti jednog usamljenog broda i ljudi na njemu. Nastavno na to, ako bi personifikacija mračnih dubina oceana mogla biti samo jedna jedina pjesma, "The Pacific" bi tu ulogu ispunila maestralno i nitko me ne može uvjeriti u suprotno. A što tek reći za "Old Thunder" kroz koju je kanaliziran ne samo Ahabov bijes i mržnja, već i strahopoštovanje prema Moby Dicku, kao da dopiru iz dubine duše... i sve tako do zaključne "Ahab's Oath" s proročkim prijepisom Ahabovog monologa preuzetog direktno iz knjige, s kojom se završava ovo čudo od albuma.

Gledajući paralelno ova dva albuma jasno se vidi koliko zapravo interpretacija jednog ovakvog književnog djela može ovisiti o samom čitatelju, odnosno slušatelju. Iako su imali isti izvor po pitanju inspiracije, Mastodon i Ahab su u svoja djela utkali dva potpuno različita pristupa adaptaciji koja su nam donijela dva albuma vrijedna pažnje, slušanja i preslušavanja ispočetka i ispočetka.

"God hunt us all, if we do not hunt Moby Dick to his Death!"