KULTNI BENDOVI

Ako je dvadeset i prvo stoljeće po nečemu itekako značajno u svijetu metal muzike, onda su to raznorazni reunioni davno nestalih bendova, kako bitnih i jakih imena, tako i onih drugih, manje poznatih koji su svoj originalni životni vijek proveli duboko u undergroundu. Mišljenja sam da je internet kao medij uvelike pridonio sveopćem uspjehu i interesu po pitanju takvih reuniona s obzirom da bez njega velika većina albuma tih malih bendova nikad ne bi mogla doći do šire publike te se interes za njihovo ponovno okupljanje vjerojatno nikad ne bi dogodio. Koliko god mi to uzimali zdravo za gotovo, internet je uistinu povezao svijet u svim aspektima, do te mjere da čak i ona najopskurija izdanja uspiju pronaći koliku-toliku globalnu publiku.

Super je to, jer u svakom slučaju nije niti malo loša stvar da pjesme i izvođači i dan-danas nalaze neku novu publiku umjesto da ih pojede zub vremena i da ostanu potpuno zaboravljena. Međutim, u jeku svih tih reuniona i svojevrsne glazbene arheologije lako je zaboraviti jednu neosporivu činjenicu - dobar dio tih izvođača je svojedobno nestao s razlogom, a u većini slučajeva razlog leži u tome što jednostavno nisu bili dovoljno dobri. I to je to, bez puno drame. Mislim, jebiga, znate i sami da stvari funkcioniraju na taj način; ne može svaki bend steći neku ne znam koliko veliku popularnost niti su svi bendovi jednako kvalitetni, tako da i nije za čuditi se što puno tih malih izvođača s vremenom nestane. No, kao što rekoh, prisustvno interneta ih je ponovno uzdiglo i sad odjednom imamo takoreći poplavu raznoraznih manje ili više kvalitetnih bendova koji se pod stare dane bore za svoje novo mjesto pod suncem.

Ne znam jeste li primjetili, no ogroman dio njih igra na kartu "kultnog" benda (ili to rade raznorazni promotori i izdavačke kuće umjesto samih bendova). E sad, meni je taj pojam "kultni bend" uvijek bio donekle simpatičan jer sa sobom nosi neke određene konotacije zbog kojih otprilike odmah možeš znati što očekivati, čak i ako ti spomenuti bendovi dolaze iz potpuno različitih glazbenih pozadina.  Povučemo li paralelu recimo s filmom, jasno je zašto su npr. "Plan 9 From Outer Space", "Big Lebowski" ili "Donnie Darko" kultni filmovi, iako nemaju puno veze jedan s drugim... Ili ako pričamo recimo o nogometu, zašto bi se klubove kao što su AFC Wimbeldon, Parma ili Kamen Ingrad moglo smatrati kultnima.

E sad, definirati "kultni" bend nije proces koji prati neki zapisani set pravila, već je čisto stvar osobnih preferenci, no ako mene pitate neke smjernice ipak postoje. Nije to, naravno, ekstra bitno u široj slici niti sad treba raditi nekakvu znanost od toga, no upravo ovakvi mali detalji čovjeka jednostavno vesele. 

Kad već pričamo o starijim bendovima, kao primjer kultnih metal bendova bi za potrebe ovog teksta uzeo Cirith Ungol i Bolt Thrower. Što se tiče Cirith Ungola, unutar originalnog perioda rada od 1981. do 1991. izbacili su četiri albuma koje je povezivalo nekoliko bitnih faktora, počevši od ikonografije i vizualne poveznice s fantasy likom Elricom od Melnibonea autora Michaela Moorcocka koji je zastupljen na sve četiri naslovnice koje je odradio veliki Michael Whelan, preko većinom zastupljenih lyricsa na šemu sword'n'sorcery žanra pa sve do neuobičajno unikatnog zvuka kako muzike, tako i maničnih vokala Tima Bakera zbog kojih su odskakali od ostatka tadašnje scene. Cirith Ungol nikad nije bio bend koji je polučio veliki komercijalni uspjeh, no underground ih je volio i kroz raznorazne retrospektive manje poznatih heavy metal izvođača osamdesetih njihovo ime je uvijek bilo tu negdje (kao recimo i još jedan bend sličnog usmjerenja, Manilla Road). Kada se 2020. Cirith Ungol vratio s 'Forever Black', prvim studijskim albumom u skoro 20 godina, svi oni prepoznatljivi elementi su bili tu. Tri četvrtine klasične postave su sastavile odlične nove pjesme, Baker je zvučao kao da nikad nije napravio pauzu od par desetljeća, a Whelan je ponovno bio zadužen za artwork kojeg je još jednom nakon dugogodišnjeg izbivanja krasio Elric i njegov Stormbringer.

S druge strane Bolt Thrower vjerojatno ne treba dodatno predstavljati s obzirom da se radi o jednom od najvoljenijih klasičnih death metal bendova. Za razliku od recimo puno uspješnijih Morbid Angela ili Cannibal Corpsea, ovaj engleski kvintet nikad nije postigao jednak nivo komercijalnog uspjeha, no krasila ih je gotovo univerzalna prihvaćenost njihovih albuma do te mjere da će ljudi u prosjeku reći da nemaju niti jedno slabo izdanje. Nadodajmo li tome i još nekoliko faktora, jasno je zašto ih se može ubrojati među "kultne" bendove. Od početka do kraja su se fokusirali isključivo na ratnu tematiku u lyricsima, dok im je dobar broj omota, kao i logo bio inspiriran tabletop igrom Warhammer 40000. Na bass gitari su imali Jo Bench, jednu od prvih glazbenica unutar ekstremnih metal žanrova koja je takoreći otvorila put i pokazala mnogim drugim djevojkama da ekstremni metal nije samo muška stvar, a nakon raspada benda zbog smrti bubnjara 2016. godine praktički svi ostali članovi osim pjevača su netragom nestali te se više nisu upuštali u glazbene vode. Bolt Thrower je također i bend koji je poprilično jako držao do posjetitelja svojih koncerata koji su bili jedino mjesto gdje su se mogle kupiti njihove službene majice, tako da one danas, 10 godina nakon što je bend prestao s radom dostižu ogromne novce na second-hand tržištu s obzirom da nikad nisu reprintane, a novih nema, dok je njihova borba protiv bootleg mercha praktički legendarna.

Uglavnom, poanta ovakvih bendova leži u tome da su na ovaj ili onaj način njegovali usku nišu na određenim područjima, kao što su ova dva recimo s artworkom i lyricsima te su imali neke uvelike prepoznatljive glazbene značajke, kao što je npr. klavijaturističko orjentirani black metal zvuk austrijskog Summoninga uparen s njihovom odlukom da ne žele svirati uživo ili pak npr. gotovo proročko-naratorski stil vokala Lorda Byrona zbog kojeg je Bal-Sagoth uživao jedinstven status unutar simfoničnog black metala. Pridodamo li tome još i zanimljive i unikatne naslove albuma poput 'Starfire Burning Upon the Ice-Veiled Throne of Ultima Thule', jasno je zašto se nikad nisu probili u pravi mainstream dok su istovremeno imali legije obožavatelja u undergroundu.

Na kraju svega, po pitanju stvari iz prvih par paragrafa teksta... Rekao bi da tu marketing itekako radi svoju stvar, jer nije svaki opskurni bend ujedino i kultni ili legendarni ili ne znam ti ni ja šta, isto kao što nije svaki stari bend po pravilu nužno i kvalitetan. Primjera radi, meni je od NWoBHM-a jako drag bend Sparta koji su svojedobno snimili tek nekolicinu singlova, a okupili su se ponovno prije 10-12 godina te izbacili dva solidna albuma, no bi li im zbog toga pridjenuo epitet "kultni"? Mislim da ipak ne bi s obzirom da su i tada i sada bili baš onako by-the-numbers klasični NWoBHM bend koji se po ničemu nije isticao od gomile drugih. I takvih primjera ima prava pravcata gomila.

Nije sad da me to sve skupa nešto smeta ili živcira, no mišljenja sam da se pretjeranim korištenjem tog pojma donekle razvodnjava efekt, u tome je stvar. Opisati neki bend kao kultni po mom bi mišljenju trebalo značiti da ima neke specifične značajke koje ga odvajaju od hrpetine drugih izvođača sličnog glazbenog usmjerenja. Odlučimo li poslušati jedan od tih bendova, unaprijed znamo da nas čeka nešto drugačije, nešto što iskače iz kalupa i nešto što će nam pružiti malo drugačiji doživljaj muzike koju volimo te nam pokazati i da unutar uskih žanrovskih odrednica još uvijek možemo naći neke sitnice one prave iskonske originalnosti. Međutim, ako su svi bendovi kultni, onda taj pojam nažalost više ne služi ničemu.