PRVI "PRAVI" BLACK METAL ALBUM

Pisao sam već ranije kako baš i nije fer što se Black Sabbathu najčešće tepa da su prvi i jedini začetnik heavy metala kad tu titulu paralelno s njima može držati još barem 6-7 bendova, no realno takvu analogiju možemo primijeniti i na mnoge druge podžanrove muzike, a posebno se to osjeti kod raznoraznih pravaca metala. Sto puta je dokazano da stvari ne nastaju tek tako "iz nule", izolirane od ostatka tada aktualne glazbene scene (a to važi za bilo koju scenu na svijetu), već su koktel raznoraznih utjecaja i eksperimentiranja sa zvukom koji je došao prije njih. Što se tiče samog black metala teško je uzeti jedan konkretan album i objektivno ga proglasiti prvim black metal albumom s obzirom da za koji god da se odlučimo, čini se kao da se uvijek možemo vratiti još mrvicu unazad i naići na nekog ranijeg kandidata.

Iako se danas 1994. uzima kao takoreći "zlatna" godina po pitanju izlaska možda i najbitnijih i najpoznatijih black metal klasika, začeci ovog žanra sežu ipak nešto više unazad... Vratimo li se par godina ranije, točnije u 1992., kao "pravi" početak možda možemo uzeti drugi album Darkthronea, 'A Blaze In the Northern Sky' gdje su prvi put odlučili napraviti svojevrsni miks prototipa drugog vala blacka pomiješanog s njihovim ranijim death metal izričajem, a ne smijemo zaboraviti ni da je Burzumov istoimeni prvijenac izašao iste godine, baš kao i Immortalov 'Diabolical Fullmoon Mysticism'. Prebacimo li se pak u Švicarsku u 1991., znači još godinu ranije, solidan kandidat je i prvijenac grupe Samael pod imenom 'Worship Him', a možda ne bi bio loš kandidat ni 'Ritual' češkog benda Master's Hammer za kojeg je i sam Fenriz rekao da je "prvi norveški black metal album iako je došao iz Čehoslovačke". Još godinu ranije smo imali 'Fallen Angel of Doom' kanadskog benda Blasphemy iz 1990., a da ne govorimo o mađarskom bendu Tormentor koji ne samo da su izbacili 'Anno Domini' još 1989. godine, već su kasnije Mayhemu "posudili" pjevača Atillu koji je i dan-danas s njima?

Uglavnom, kako se krećemo unazad, klasični elementi drugog vala black metala postaju nejasnije i takoreći izgubljenije unutar mnogobrojnih značajki ranijih bendova čije su utjecaje krojili, mijenjali i oblikovali prema svojim željama. Upravo tu negdje u tim mutnim vodama osamdesetih leže začeci black metala o kojima bi danas htio pričati.

Znam, znam... Venom i 'Black Metal', jel tako? To vam je garant bila prva pomisao kad ste vidjeli da se vraćam iz godine u godinu sve više unazad. Nesumnjivo je da je 'Black Metal' ostavio nevjerojatno ogroman utjecaj na istoimeni žanr dajući mu ime, kao i mnoge trope po pitanju lyricsa i sveukupne ikonografije, dizajna omota, fontova i sličnoga, baš kao i 'Welcome to Hell' koji je došao godinu dana prije njega i koji za razliku od 'Black Metala' ima još siroviji zvuk i direktniji pristup koji će i desetljeće kasnije biti jedna od glavnih značajki onoga što će bendovi drugog vala black metala raditi u Norveškoj. Po mom se mišljenju na prva dva albuma Venoma s razlogom gleda kao na jedne od početnih točki cjelokupnog glazbenog pravca s obzirom da 1981. kada je izašao 'Welcome to Hell' nije bilo praktički ništa toliko sirovo na britanskoj (a bome ni na svjetskoj) rock i metal sceni, niti se ijedan od njih usudio toliko eksplicitno i otvoreno glorificirati Sotonu i sotonizam kao što je to činio ovaj trio iz Newcastlea. Naravno, Venomov pristup sotonizmu se bazirao isključivo na faktoru šoka s kojim su između ostaloga privlačili publiku na svoje koncerte, no nazvati Venom pravim, iskrenim sotonistima bi bilo jednako prozivanju Alice Coopera ubojicom djece i odrubljivačem glava. U svakom slučaju, Venom su još tada, početkom osamdesetih postavili neke standarde koje će slijediti mnogobrojni kasniji black metal bendovi, no ne bi ih bilo fer smatrati jedinim prvim ili pravim začetnicima pravca.

Iako bi sljedeći logičan korak bio Bathory, pričekat ćemo s njima na sekundu, može? Nekih pola godine prije nego je Quorthon izbacio famoznu žutu kozu na crnoj pozadini u Švedskoj, u Švicarskoj je jedan mali bend već imao tri izdanja iza sebe. Iako su postojali svega tri godine i nikad nisu nastupili uživo, grupa imena Hellhammer ostavila je nevjerojatno jak utjecaj na tada formirajuću ranu black metal scenu. Njihovih nekoliko demo snimki definiralo je upečatljivi lo-fi zvuk i plejada vrhunskih riffova povrh kojih je dominirao unikatni vokal Toma G. Warriora, što se posebno osjeti na demo kazeti 'Satanic Rites' iz 1983. godine, možda i najboljem izdanju koje su izbacili u kratkom vremenu u kojem su funkcionirali. Usudio bi se reći da su pjesme poput "Messiah", "The Third of the Storms", "Eurynomos" ili epske "Triumph of Death" neke od najboljih stvari ekstremnog metala osamdesestih godina prošlog stoljeća. Međutim, kada je godinu kasnije Hellhammeru došao kraj i kada su Warrior i Martin Erich Ain složili novu postavu pod imenom Celtic Frost, situacija na ranoj svjetskoj black metal sceni je počela lagano uzimati šireg maha.

Spomenuo sam već Quorthona koji je iste godine sa svojim bendom Bathory objavio istoimeni prvijenac, jedan od vjerojatno najutjecajnijih albuma koje je metal muzika općenito ikad iznjedrila. Ako su Venom i Hellhammer postavili neke značajne karakteristike ranog black metala, 'Bathory' ih je uzdigao na jedan potpuno viši nivo. Artwork kompletnog albuma je ostavljao jedan poprilično izraženi minimalistički DIY pristup (čak bi se usudio reći i više nego u slučaju ova prva dva benda), tekstovi su bili sotonistički i anti-religijski nastrojeni, no na ozbiljniji način od onog zajebantskog Venomovog pristupa, same pjesme su zvučale nevjerojatno sirovo, agresivno i gotovo opasno, dok je Quorthonov stil pjevanja bio nešto najbliže onome što će kasnije postati zaštitni znak black metal vokala. Sličnim su stilom Bathory nastavili i godinu kasnije s 'The Return......' koji je donio nešto konzistentnije i zrelije skladbe, no u istom onom ogoljenom obliku kao i prvijenac, dok su se s trećim albumom 'Under the Sign of the Black Mark' (meni najdražim iz rane im black metal faze) odmakli u malo drugačije, no ništa manje genijalne vode.

Istovremeno dok je Bathory izbacivao prva dva albuma, već spomenuti Celtic Frost objavio je prva dva EP-a, 'Morbid Tales' i 'Emperor's Return'. Dok je 'Morbid Tales' služio kao logična progresija ranijeg Hellhammerovog stila u ozbiljnijem i kvalitetnijem izdanju, 'Emperor's Return' je u natruhama davao do znanja smjer koji će bend slijediti kasnije, ubacivši u miks i mrvice avangardnog pristupa muzici, stvorivši tako jedno unikatno i originalno djelo kojem je teško naći pandan kod bilo kojeg drugog benda na planeti. Njihov magnum opus iz iste godine, grandiozni 'To Mega Therion' po meni je kapitalno djelo ne samo ranog black metala ili metala osamdesetih, već i sveukupne metal muzike, izdanje koje po kvaliteti nadilazi granice vremena i prostora u kojem je nastalo i koje i dan danas zvuči svježe, opasno, divlje, nepoznato i nedokučivo bez da je iti jedne mrvice izgubilo na jačini. 'To Mega Therion' možda nije klasični rani black metal, no bez njega je teško zamisliti cijelu plejadu kasnijih avangardnih black metal bendova koji su u njemu zasigurno našli temelje svog zvuka.

Što se tiče drugih scena, nikako ne smijemo zaboraviti ni Njemačku i Brazil. Iako sve ove bendove najčešće (i s razlogom, naravno) povezujemo prvenstveno s thrash metalom, utjecaj koji su Sodom, Kreator, Destruction, Holy Moses, Sepultura i Sarcofago (ali i neki manji brazilski igrači tipa Vulcano ili Holocausto) ostavili na rani black metal nemjerljiv je. Pročitate li intervjue s mnogim norveškim glazbenicima iz drugog vala, gotovo svaki od njih će spomenuti da je upravo Sodomov 'In the Sign of Evil' iz 1985. ostavio jedan od najjačih tragova na skandinavskoj sceni uopće, dok Kreatorov 'Endless Pain' i Destructionov 'Sentence of Death' ne zaostaju puno za njim. Kasnije su ovi bendovi izbacili neke od klasika thrash metal žanra, no rana im se izdanja bez problema (po mom mišljenju) može prispojiti sa prvim valom black metala po svim mogućim faktorima po kojima tu spadaju i ovi ranije nabrojani bendovi. Slična je stvar bila i na brazilskoj sceni gdje je Sepultura sa 'Bestial Devastation' i 'Morbid Visions' svirala taj gotovo pa primitivni spoj ranog deatha, blacka i thrasha, dok je Sarcofago s 'I.N.R.I.' nešto kasnije podigao stvari na jedan puno agresivniji nivo. U isto su se vrijeme više kao kurioziteti nego kao neki veći i jači utjecaj pojavili i bendovi kao što su Bulldozer iz Italije s albumom 'The Day of Wrath' ili pak japanski Sabbat s EP-om 'Born by Evil Blood'.

I onda, za kraj ne bi smjeli zaboraviti ni King Diamonda i njegov Mercyful Fate. Gledamo li čisto glazbeno, Mercyful Fate nije mogao biti dalje od muzike prvog vala blacka, baš kao što je i King Diamond bio miljama daleko od Cronosa, Quorthona, Warriora i sličnih... No okultna i sotonistička ikonografija i tekstovi s prva dva albuma 'Melissa' i 'Don't Break the Oath' bili su više nego u skladu sa svime onim što su gorespomenuti bendovi radili u isto vrijeme ili koju godinu kasnije. Osim toga, Diamondov utjecaj je bio itekako vidljiv i na vizualnom polju s obzirom da mu je kompleksni i upečatljivi corpse paint bio zaštitni znak i praktički jedna od prepoznatljivijh stvari kod Mercyful Fatea. Upravo je King Diamond bio možda i najjači okidač korištenju corpse painta u kasnijem modernijem black metalu, stoga ga svakako ne bi trebalo zanemariti.

Kako su se osamdesete bližile kraju, zvuk kako ovih, tako i novijih bendova se polako počeo mijenjati ka nečemu puno agresivnijem te je s rastom metala općenito rasla i želja da se napravi nešto do tada neviđeno. Možda i najbitniji okidač pojava je ploče 'Deathcrush' kojom se norveški Mayhem 1987. godine predstavio svijetu i nagovijestio promjene, kaos, nerede i zločine koji će uslijediti nekoliko godina kasnije te na taj način kompletno promijeniti način na koji će svijet gledati black metal...