ANATOMIJA POVRATNIČKOG ALBUMA

Ako ste kojim slučajem pratili ovaj blog od početka, sjetit ćete se da se prvi tekst "Halid umjesto Halida" odnosio na situaciju gdje su Iron Maiden, Judas Priest i Black Sabbath zamijenili dugogodišnje vokale s novopridošlim i manje poznatim pjevačima te izbacili neke ne baš dobro prihvaćene albume, ili ih se barem u to vrijeme tako doživljavalo. Sada, punih sto tekstova kasnije vratio bi se na taj period njihovih karijera, odnosno na onaj mrvicu kasniji, kada su spomenuti pjevači napustili redove te su se za mikrofon vratili njihovi originalni izvođači i (takoreći) zaštitna lica tih bendova. Sve su tri grupe tada u relativno kratkom periodu snimili povratničke albume sa svima nam omiljenim pjevačima, no način do kojeg je to došlo, baš kao i konstrukcija samih albuma vidno se razlikuje kod svakog od njih. 

Ako pričamo o Maidenima, znamo da je 1999. godine Blaze Bayley dobio otkaz te su se u bend ubrzo vratili Bruce Dickinson i Adrian Smith kojih nije bilo još od 1993., odnosno od 1990. godine. Praktički odmah je uslijedila i kratka Ed Hunter turneja nakon koje se bend povukao u studio te smo godinu kasnije dobili fenomenalni 'Brave New World', a ostalo je reklo bi se (moderna) povijest. Ovako na prvu bi netko rekao da je to bio jedan sasvim uobičajan i očekivan tok događaja, međutim pogledamo li malo detaljnije u taj vremenski period, vidjeti ćemo kako su u stvari Maideni sve to lijepo odigrali. Okej, način na koji je Blaze otišao možda i nije oličenje nekog maksimalnog poštenja s obzirom da je Bruceov povratak dogovoren iza njegovih leđa i bez njegovog znanja, no što je tu je. Ono što bi htio reći je činjenica da su se Maideni uvijek lijepo odnosili prema Blazeu i "njegova" dva albuma čak i desetljećima nakon odlaska iz benda, dok su se neke pjesme s ta dva albuma nerijetko znale naći na koncertnim setlistama. Vidljivo je bilo to odmah na spomenutoj Ed Hunter turneji, baš kao i na nekim recentnijim. Međutim, što se tiče samog 'Brave New World' kao povratničkog albuma, Adrian Smith je jednom prilikom rekao da su dijelovi pjesama "The Nomad", "The Mercenary", "Dream of Mirrors" i "Blood Brothers" nastali negdje u vrijeme 'Virtual XI' te su originalno bile zamišljene za nikad realizirani treći album s Blazeom. Uparimo li to s činjenicom da je Janick Gers ostao u bendu nakon Smithovog povratka te je bio jedan od glavnih kreativnih motora na 'Brave New World', možemo zaključiti da su Maideni otvorili novo poglavlje benda bez odbacivanja onoga što je došlo prije, odnosno prigrlili su prošlost te su je utkali u pore novog albuma. Na kraju krajeva, 'Brave New World' zvuči kao najbolje od oba svijeta; ima onu ponovno raspirenu glad za dokazivanjem zbog povratka starih članova, kao i mnoge elemente novije faze u koju su ušli pet godina ranije s 'The X-Factor', te je baš zbog toga po mom mišljenju jedan od najkvalitetnijih albuma Maidena uopće.

Moram spomenuti i Blazea još jednom, jer u isto to vrijeme je i on objavio prvi svoj solo album, odlični 'Silicon Messiah' koji je ako se dobro sjećam snimljen u Harrisovom studiju. Na njemu se nalazi prava plejada kvalitetnih pjesama, no za ovotjednu priču bi posebno spomenuo "Born As a Stranger" koja je trebala biti jedan od prvih njegovih doprinosa za nikad snimljeni treći njegov album s Maidenima, kao i "The Day I Fell to Earth" u kojoj se osvrće na svoj nagli izlazak iz Maidena. Kao što možete vidjeti po internetu, Blaze je uvijek i do dana današnjeg ostao u dobrim odnosima s članovima benda, te je (meni barem) lijepo vidjeti takvu zdravu sinergiju raznih faza povijesti Iron Maidena.

S druge strane, pet godina kasnije Judas Priest su napravili potpuno drugačiju stvar. Povratak Roba Halforda u redove Priesta značio je gotovo instantni nestanak bilo kakve veze benda s albumima 'Jugulator' i 'Demolition' koje su prethodnih godina snimili sa Timom "Ripperom" Owensom za mikrofonom. Za razliku od Maidena koji su svesrdno do danas prihvatili ostavštinu koju je Blaze Bayley donio u bend, Priesti s Halfordom nikad nisu odsvirali niti jednu pjesmu s dva Ripperova albuma niti su ih ikad reizdali, pokazavši tako da jednostavno ne mare taj dio vlastite povijesti. Kao dodatno ulje na vatru, Halford je svojedobno izjavio da je povratnički album 'Angel of Retribution' sasvim logičan korak koji slijedi 'Painkillera', kao da se ništa između nije dogodilo. Mislim, nećemo se lagati, i ja sam mišljenja (kao vjerojatno i većina ljudi) da je 'Angel of Retribution' kvalitetnije izdanje od Ripperovih albuma, no u potpunosti odbaciti jedan kompletan dio svoje karijere mi je uvijek djelovalo kao poprilično šupski potez, kako prema samom Ripperu, tako i prema fanovima. No, što se pak tiče 'Angela', imao je on popriličan broj svijetlih točki, no mišljenja sam da su s njim Priesti igrali poprilično na sigurno te su tu lagano krenuli s kreativnim padom koji će se ponajbolje ocrtati u nesretnom 'Nostradamus' nekoliko godina kasnije. Skorašnji dolazak Ritchija Faulknera je stoga bila možda i najbolja stvar koja se Priestima mogla dogoditi po pitanju skladanja nove muzike, no to je ipak priča za neki drugi tekst...

Što se Rippera tiče, znamo da se i nije baš nešto bajno iskazao s autorskim radovima u solo karijeri, no koliko su mu Downing i Tipton gušili kreativnu slobodu pokazuje bend (i istoimeni album) Beyond Fear u kojem je napokon imao slobodu vezanu za skladanje pjesama. Nađe se tu baš onako vrhunskih stvari, od kojih bi posebno izdvojio "Scream Machine" koju je originalno napisao za 'Demolition', no Priesti mu nisu dopustili da je se uključi na izdanje iako je realno bolja od 90% pjesama sa spomenutog albuma.

I za kraj, dotaknuo bi se Black Sabbatha koji su se 2013. godine vratili u (skoro) originalnoj postavi s albumom '13'. Uz vidno osjetni izostanak Billa Warda, Iommi i Butler su tada snimili prvi album s Ozzyjem još od 1978. godine i 'Never Say Die!'. Situacija sa Sabbathima je ovdje bila poprilično drugačija od gore opisanih Maidean i Priesta s obzirom da je bend u to vrijeme bio već odavno studijski neaktivan (posljednji album 'Forbidden' su snimili još 1995. godine) te je reunion s Ozzyjem u to vrijeme više djelovao kao medijski spin bez nekog pravog kreativnog žara. Cijela priča oko reuniona je, naravno, ipak nešto duža i kompliciranija te korijene vuče dobrih 10 godina prije ovoga, no da ne davim sada s detaljima, meni je taj reunion i tada i sada djelovao više kao "ajmo to napokon rješiti jednom za svagda, da smo mirni" nego kao nešto što svi oni zapravo žele napraviti. Čak je i sami Iommi na pitanje zašto se ponovno okupljaju tada odgovorio samo sa "Sada ili nikada, jednostavno se dobro slažemo", bez da je previše ulazio u objašnjenja. Kad smo napokon dobili '13' na slušanje, dojam mi je bio manje-više mlak, u nedostatku boljeg opisa. Nije tu ništa konkretno bilo loše, no isto tako ništa konkretno nije bilo ni odlično. Album je djelovao em previše razvučeno, em donekle isforsirano, kao da se kroz pjesme osjeti da su u stvari odrađene, a ne odsvirane s nekim guštom i željom. Ironično, možda i najbolje pjesme na albumu su one koje se originalno nisu našle na njemu, već su objavljene na raznoraznim specijalnim izdanjima i sličnim alternativnim varijantama, te upravo kroz te četiri stvari sam imao puno autohtoniji osjećaj slušanja "pravih" Sabbatha nego kroz svih 50 minuta službenog albuma. Na kraju svega, '13' po meni nije ništa dostojniji kraj karijere ovog velikog benda nego što je to bio 'Forbidden' skoro 20 godina ranije...

...a takav osjećaj imam ponajviše zbog toga što sam mišljenja da se pravi finalni album Black Sabbatha, baš kao i iskreni i kvalitetni reunion već odigrao četiri godine ranije kad je objavljen 'The Devil You Know'. Za razliku od gorespomenutog '13', ovo je ostvarenje u stvari djelovalo kao album koji su članovi benda zapravo htjeli snimiti. U svim tim godinama kroz koje se provlačila tema reuniona s Ozzyjem, kao i konstantne odgode istoga, Iommi kao da je u jednom trenutku izgubio interes za sve to skupa, no mišljenja sam da je situacija sa 'The Devil You Know' bila u potpunosti drugačija. Iako se bend originalno ponovno našao s Diom isključivo po pitanju snimanja tri nove pjesme za kompilaciju 'The Dio Years', kemija koju su postigli na tim sessionima je bila prejaka kako bi je se tek tako ignoriralo i kao rezultat smo dobili 'The Devil You Know', apsolutnu heavy-doom zvijer od albuma bez iti jedne loše stvari i s "Bible Black" kao možda i zadnjim pravim velikim hitom benda - što se mene tiče više nego dostojan kraj kako Diove, tako i Sabbathove karijere.

Da rezimiram, povratnički albumi su često dvosjekli mač, razapeti između stvarnih namjera benda i ponekad nerealno visokih očekivanja publike, stoga nije za čuditi se što im bendovi pristupaju na različite načine. Neki će djelovati čao čisti "cash grab", dok će neki drugi pak ostaviti dojam pravog i punokrvnog iskrenog ostvarenja koje je napravljeno s guštom i ljubavi prema muzici. Kako ćemo doživjeti koji od tih albuma na kraju krajeva, kao i obično ovisi samo o nama.