CHILL METAL

Prije evo već skoro deset godina radio sam u jednom malom kafiću u Podgori. Radilo se o ugodnom i lijepo uređenom prostoru koji je imao je tek desetak stolova, tako da osim mene nije bilo drugih radnika, već sam istovremeno bio i šanker i konobar. S jedne strane, kad bi udarilo srce sezone i kad bi se zaredale gužve i horde turista navečer, takva dvostruka uloga je bila živi pakao s obzirom da sam na jedvite jade sve sâm stizao, međutim s druge strane rani sati jutarnje smjene bi bili kao pravi pravcati blagoslov i antiteza svega onoga što se događalo navečer. Laganini tempo, sunce, kava, novine i totalno chill atmosfera. Jedna od boljih stvari od tada mi je bila potpuna sloboda za određivati kakva će muzika svirati u kafiću, tako da sam se za razliku od valjda 99% drugih sličnih mjesta koja bi puštala Radio Dalmaciju, Otvoreni ili nešto slično odlučio na nešto drugačiji pristup; prvenstveno radi mog osobnog gušta, no isto tako me zanimalo kako će to proći kod mušterija.

Stvar je u tome što ja ujutro jednostavno ne podnosim "agresivnu" muziku, već mi treba nešto laganije. Pod "agresivno" ovdje ne mislim isključivo na nekakav ekstremniji oblik metala, već općenito na svu muziku koja previše izravno i jako "tuče" na sva osjetila. Ne da mi se jutri slušati nešto što bubači, s jakim tempom i in-your-face pristupom, pa makar se tu radilo i o onoj standardnoj mainstream pop muzici koju radio stanice najčešće vrte. Pusti mi ujutro nešto takvo i dan mi odmah ode đavlu, nebitno je li u pitanju Slayer ili Dua Lipa. Iz tog sam razloga takoreći okrenuo ploču i kroz jutro počeo puštati isključivo četiri-pet izvođača koji su mi odgovarali za taj dio dana, a radilo se o Leonardu Cohenu, Cat Stevensu, Dire Straitsima i Sade. Chill i gotovo, pa kome pravo, kome krivo, no jednom kad sam ustalio praksu da smjenu započinjem sa Cohenovom "A Thousand Kisses Deep", stvari su nekako sjele na svoje mjesto i bilo mi je super vidjeti kako se vrlo brzo kroz jutro počela formirati potpuno drugačija atmosfera, ona koja mi je više odgovarala. Posjetitelji koji su dolazili tada često bi znali reći kako dolazi jutri upravo zbog muzike gdje se u miru mogu opustiti prije početka dana i da je taj kafić praktički jedino mjesto u okolici gdje se u miru mogu pročitati novine ili sjesti na kavu u jednoj mirnoj, staloženoj i laganoj atmosferi. 

Cohen, Stevens, Straitsi i Sade nisu neka random muzika koju sam izvukao od tko zna gdje, već se radi o izvođačima koje i inače aktivno slušam i čiju muziku volim. S vremenom kako su godine prolazile znao bi se uhvatiti razmišljati kako bi bilo interesantno složiti svojevrsnu playlistu koja bi funkcionirala na isti takav smirujući način, no da se bazira isključivo na metal muzici. E sad, metal muzika je sama po svojoj prirodi ipak drugačijeg karaktera od ovih ranije nabrojanih izvođača, no zagrebemo li malo ispod površine može se tu naći puno toga zanimljivoga što bi se moglo okarakterizirati kao metal muzika za opuštanje, i to praktički u mnogim podžanrovima metala za koje to ne bi očekivali. Ovdje pritom ne govorim o baladama, već o pravim, punokrvnim metal izdanjima koja na mene iz ovog ili onog razloga ostavljaju jedan skroz smirujući dojam, čak i ako se na prvo slušanje ne bi činilo da je tako.

Ne znam kad je to počelo zapravo, no među prvim sličnim situacijama mi se uvijek vrti u glavi ono vrijeme kad sam živio u Zagrebu i u sklopu tjelesnog bi na faksu svako druge subote rano ujutro išli u Maksimir, a ja bi na mp3 playeru vrtio Burzumove albume 'Hvis Lysett Tar Oss' i 'Filosofem'. Kombinacija Vargovog minimalističkog pristupa black metalu s puno ponavljanja savršeno je odgovarala maglovitim Maksimirskim jutrima, a s vremenom sam repertoar širio albumima koji možda nisu nužno zvučali slično, no istovremeno su mi ostavljali taj dojam smirenosti i opuštenosti. Jedan od dražih mi primjera njemački je bend Empyrium čiji je stil donekle teško okarakterizirati, a opisao bi ga kao miks folk i doom metala s primjesama black metala i neofolka. Ne znam ljudi, imam osjećaj da ovakvi bendovi više ne postoje. Taj njihov spoj raznoraznih žanrova iznjedrio je nekolicinu nevjerojatno lijepih albuma koji zvuče naprosto predivno, prosto da ne možete povjerovati kako netko može snimiti nešto toliko intimno i privatno, no istovremeno otvoreno i poznato da se svatko od nas može naći u njima. Njihov drugi album 'Songs of Moors and Misty Fields' posebno tu prednjači sa pjesmama kao što su "Ode to Melancholy" ili "The Ensemble of Silence", dok su s trećim albumom 'Where at Night the Wood Grouse Plays' prešli u čisti (neo)folk koji funkcionira kao sasvim logičan nastavak onoga što je došlo prije.

Jedan od dražih primjera mi je i austrijski Summoning koji (još jednom) po zvuku nema toliko veze s ova prva dva primjera, no taj njihov epski, gotovo filmski pristup muzici meni ostavlja dojam gledanja nekog opuštajućeg dokumentarca o srednjem vijeku ili o fantasy svijetovima. Uparimo li to još s njihovim imaginativnim, gotovo arhaičnim omotima albuma, stvara se jedna kompletna slika koja je praktički antiteza svega onoga s čim inače poistovjećujemo metal muziku. Iako mi Summoning realno nema lošeg albuma, favorit mi je uvijek bio njihov četvrti, 'Stronghold' koji po mom mišljenju ima neke od najboljih pjesama koje su ikad skladali, kao što su recimo "Long Lost to Where No Pathway Goes", "The Glory Disappears", "The Loud Music of the Sky" ili pak "A Distant Flame Before the Sun". Iako se s vremenom pojavilo puno bendova koji kopiraju njihov stil (kao što je recimo vrhunski Caladan Brood), za mene Summoning idalje uspjeva zadržati taj jedan originalni pristup koji ih izdvaja od gomile sličnih.

Za kraj, ne mogu ne spomenuti meni nikad prežaljeni Isis, možda i najbolji post-metal bend uopće, bend koji je postavio sve ono što volim u tom žanru i čiji sam drugi album 'Panopticon' poslušao valjda bezbroj puta u kasnim noćnim satima, bilo da se radilo o situacijama kad bi učio za ispite skoro do zore ili pak kasnije kad bi imao posla vezano za dizajn i pripreme za tisak čije mi je izvršavanje nekako najbolje pasalo u iste te sate. Tada se 'Panopticon' pokazao kao savršeno sredstvo, odnosno savršen soundtrack za takve specifične zadatke i dan-danas ga ponajviše doživljavam kao album kojeg jednostavno moram upaliti ako mi treba opuštajuća muzika kasno navečer. Sličan efekt postiže i njihov posljednji album 'Wavering Radiant' koji ipak njeguje nešto drugačiji stil, no kad ih se upari zajedno, imam osjećaj da bi ih mogao slušati satima.

Kao što rekoh ranije, metal muzika ljudima možda nije prvi izbor kad traže nešto za opuštanje, no ovih nekoliko albuma kod mene postiže upravo taj efekt. Naravno, sve to ovisi o svakom od nas i o vlastitim glazbenim preferencama i ukusima, tako da bi lagao kad bi rekao da mi recimo nakon napornog dana ne odgovaraju recimo Maideni, Slayer, Dark Tranquillity, Symphony X ili nešto peto... Itekako odgovaraju pošto mi nekad stvarno treba i takvo nešto da me vrati na tračnice i da me resetira, no u ovim nekim specifičnim situacijama takve stvari ne funkcioniraju. Tada se hvatam nekog od ovih gore navedenih u tekstu jer mi upravo oni nude nešto što nijedan drugi bend ili izvođač nije uspio - i zbog toga ih još više cijenim.