...NA PRVI POGLED

Provjeravate li bendove prije nego otiđete na koncert?

Gledate li setliste kako bi se informirali što vam omiljeni izvođači sviraju na turneji? Ili pak ako se radi o predgrupama ili nekim manje poznatim bendovima, preslušavate li ih na youtubeu nekoliko dana prije kako bi se pripremili za ono što će vas dočekati u dvorani ili klubu?

Ja jesam. Ne znam je li to "pravi" ili "krivi" pristup, no nikad nisam bio nešto pretjerano zagrijan za iznenađenja. Koliko god možda glupo zvučalo, više volim biti pripremljen tako da znam na što se konkretno fokusirati jednom kad dođem na koncert ako mi se bend svidi tijekom preslušavanja. Ili ako mi se pak ne svidi, da znam kako to vrijeme mogu provesti "pametnije", ući kasnije na koncert, otići do šanka, do WCa, nešto četvro, ne znam ni ja šta... Ne znam, jednostavno funkcioniram na taj način i iskreno zanimljivo mi je vidjeti kako dobar dio moje ekipe funkcionira na potpuno drugačiji sistem - jednostavno će otići na koncert bez da išta očekuju, pa kako bude bude. Vjerojatno je taj način puno jednostavniji i mirniji, bez pretjeranog sekiranja oko očekivanja, al jebiga, tako je kako je.

Upravo mi je zato bilo poprilično interesantno otići na Maidene prije nekoliko godina u Ljubljanu s obzirom da im je to bio prvi datum nove turneje i realno nitko u Areni Stožice zapravo nije imao blage veze što ćemo čuti te večeri. Naravno, za neke od onih standardnih klasika kao što su "Fear of the Dark", "Wasted Years" ili "Iron Maiden" jednostavno znaš da će ih svirati, no sve ostalo je bilo prava pravcata lutrija, tako da mi je bio neopisivi gušt kad je s koncert započeo s "Caught Somewhere In Time" i nakon nje "Stranger In a Strange Land", a bome što reći za "Alexander The Great" koju su upravo tada odsvirali po prvi put uopće? Dvije godine kasnije na istom mjestu nastupila je i Pantera gdje su kao zadnju stvar koncerta skroz neočekivano i bez ikakve najave odsvirali "Yesterday Don't Mean Shit" na opće oduševljenje svih u dvorani. Bili su to vrhunski trenuci kojih se rado sjetim i koji mi pokažu da nekad stvarno ne treba spoilati sebi ama baš sve te nije zgorega pustiti da te nešto iznenadi.

No ajde, to su Maideni i Pantera, realno tu nema puno falinge kako god okreneš s obzirom da se radi o gigantima žanra i zapravo znaš da ideš po jednu više nego solidnu dozu muzike koju voliš, a sad oće li svirati pjesmu B umjesto neke pjesme A koju si očekivao, nije toliko ni bitno. Međutim, potpuno je drugačija situacija s izvođačima s kojima nisi toliko upoznat ili ih pak nikad u životu ranije nisi čuo i upravo bi o tome danas malo više progovorio. Točnije, fokusirao bi se na tri situacije gdje su me (meni do tada) nepoznati izvođači apsolutno osupnuli svojim nastupom bez da sam išta očekivao od njih, svaki na svoj način i unutar svojih gabarita. 

Prva situacija je bio klupski koncert (tada) mladog splitskog speed/black metal benda Buzzsaw u Kocki prije četiri godine. Ako se dobro sjećam, bio im je to zapravo prvi nastup i tada nisu imali ništa snimljenog materijala tako da ih i nisam imao gdje prethodno provjeriti sve i da sam htio. Klasično za Kokcu, sama posjećenost nije bila nešto pretjerano vrijedna spomena, no kad su ovi krenuli nastupati znam da su mi momentalno sjeli i više nego me ugodno iznenadili. Miks obrada ranog Slayera, Sodoma i Deatha pomiješan s autorskim stvarima istog glazbenog izričaja, upotpunjen kompletnom metal garderobom i corpse paintom ostavio je itekako upečatljiv dojam. Energija je bila baš na maksimumu i taj sirovi pristup muzici mi je legao ko budali pleska te se brzo prometnuo u jedan od zanimljivijih nastupa te godine.

Što se tiče pak nekog srednjeg kalibra bendova, jedno više nego ugodno iznenađenje se odigralo zapravo svega par tjedana prije Buzzsawa, u Zagrebu. Išao sam tada na koncert Opetha u Tvornicu bez da sam se previše fokusirao na predgrupu The Vintage Caravan, islandski bend koji je po opisu svirao kombinaciju hard rocka, psycha i bluesa, miks koji mi na papiru zvuči sasvim solidno, no naslušao sam se puno i previše takvih bendova koji su zvučali poprilično šablonski i rekao bih čak i monotono. Međutim, kad su ovi islanđani izašli na pozornicu, izbili su me iz postola odmah s prvim taktovima jer ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put gledao tako energičan bend takvog žanra koji zvuči kao da je stvoren za svirati uživo. Cijeli njihov zvuk i glazbeni izričaj perfektno su funkcionirali i publika im je praktički jela iz ruke, kompletna Tvornica je bila u pokretu te bi nekome sa strane bilo vjerojatno teško za povjerovati da iza njih mogu doći ikakvi headlineri. Iako su sva tri člana baš svjetski odigrala svoje uloge, mene je osobno ponajviše oduševio bubnjar, jer imao sam osjećaj kao da gledam mladog Billa Warda iz Sabbatha u naponu snage. Čovjek je kompletan koncert podignuo na jednu zavidno visoku razinu. Kraj njihovog nastupa je nažalost došao brzo, no bilo mi je gušt vidjeti kako ih publika doziva da se vrate nazad na bis; takvo što se, vjerujem da ćete se složiti, ne događa baš često.

 

Treća situacija se pak odvila par mjeseci prije, na jednoj ogromnoj pozornici u Bosni i Hercegovini, točnije u nacionalnom parku Sutjeska gdje se već godinama održava OK Fest. Nas se nekoliko uputilo autom iz Podgore prvenstveno zato što smo vidjeli da nastupa Apocalyptica koji su tu bili poprilični "autsajderi" s obzirom da se ostatak lineupa festivala većinom sastojao od rock, punk i pop izvođača iz bivše Jugoslavije. S obzirom da smo za festival saznali praktički u zadnji čas, na ispred pozornice smo upali kasno popodne, taman otprilike kad je izvjesni Nikola Vranjković trebao započeti sa svojim setom. Kako je Apocalyptica trebala svirati odmah nakon njega, uzeli smo pive i lagano se smjestili negdi po sredini prostora ispred pozornice, bez apsolutno ikakvih očekivanja s obzirom da nitko od nas nikad nije ni čuo za Vranjkovića, a kamoli poslušao nešto njegove muzike... Međutim, tih njegovih cca 45 minuta bilo je kao katarza i prosvjetljenje istovremeno. Možda je i dijelom do toga što nisam očekivao ništa, no odmah me osvojio s tim hipnotičkim pristupom muzici, valjajućim ritmovima i gotovo propovijedajućim mirnim vokalom; kao spoj Pink Floyda i smaka svijeta. Ne znam to možda ni opisati baš kako treba, no Vranjkovićev nastup me natjerao da jednostavno isključim svijet oko sebe; u tih njegovih niti sat vremena kao da nije postojalo ništa drugo osim zvuka koji dolazi s pozornice, niti je išta drugo bilo bitno. Toliko mi je jak dojam ostavio da je kraj njegovog nastupa došao kao hladan tuš povratka u stvarnost. Bila je Apocalyptica više nego dobra odmah iza njega, no Vranjkovićev nastup mi je ostao jedan od vrhunaca cijele koncertne godine; eto toliko mi je dobro legao taj njegov unikatni izričaj.

Tri izvođača na tri skroz različite pozornice sa tri potpuno drugačija pristupa muzici, igrom slučaja unutar iste godine, kao krunski primjeri da nekad stvarno ne treba previše razbijati glavu oko stvari koje nas čekaju i da je ponekad jednostavno najbolje dopustiti da nas život iznenadi, pa makar se radio i o nekom skroz random koncertu benda kojeg nikad do tada nismo čuli. Jesam li nakon toga promijenio pristup nepoznatim mi bendovima pred koncert? Nisam, idalje se volim informirati prije, no ono što se promijenilo je intenzitet takve pripreme. Nekad ranije bi se mislio duže vrijeme oko tih stvari, preslušavao sve albume, gledao live snimke, itd... Danas manje više upalim pjesmu-dvije ako se sjetim. A ako ne, pa šta ima veze? Do sada se ionako pokazalo da sam se u više puta pozitivno iznenadio nego negativno.