"It has been said that looking at history by dividing it into decades or centuries doesn't really make sense. History doesn't work that way."
Ovaj citat s početka teksta gore je, ako mene pitate, itekako istinit. Povijest stvarno ne funkcionira na taj način, odnosno desetljeća nisu neke oštre granice unutar kojih se striktno baš kroz deset godina događaju korjenite promijene u svijetu. Nama je tako možda lakše kategorizirati raznorazne stvari i događaje, no to ne znači da je takav pristup nužno točan ili ispravan. Gledajući užu sliku, isključivo vezanu za muziku, rekao bih da su osamdesete završile tek negdje otprilike 1993., dok su devedesete počele oko 1986. ili 1987., koliko god to neobično zvučalo na prvu, barem u ovim našim "ekstremnijim" vodama.
Zašto tako mislim?
Prvo i glavno bi htio naglasiti da ovaj moj stav nije nužno točan ili ispravan, naravno, jer svatko od nas ima neko svoje viđenje kako gleda na te stvari. No bilo bi pogrešno pretpostaviti da je grunge došao na scenu recimo tek pojavom Nirvaninog 'Neverminda' 1991. godine, dok je ta scena zapravo u stvarnosti postojala dobrih 5-6 godina ranije. Često uziman kao jedan od prvih grunge bendova, Green River iz Seattlea (a odakle drugo?) debitirao je još 1985. godine s EP-om 'Come On Down', postavivši tako temelje za ono što će sljediti. Usporedimo li ga s tadašnjom metal scenom, naprosto je nevjerojatno da je ovakav đir muzike bio dostupan u isto vrijeme kada je Anthrax izbacio prvi album sa Joeyem Belladonnom za mikrofonom, ili npr. dobrih godinu dana prije recimo 'Somewhere In Time' od Maidena ili Metallicinog 'Master of Puppets', a da ne govorim o raznoraznim glam metal albumima koji su definirali žanr. Od ostalih velikih igrača vrijedi spomenuti Soundgarden koji je na tržištu također debitirao rano, 1987. godine, a tu su bili i Melvins, Mother Love Bone, Mudhoney i ostali. Oću reći, onaj klasični grunge zvuk možda nije u potpunosti poprimio skroz prepoznatljivi oblik do tek nekoliko godina kasnije, no itekako je bio tu, u pozadini, u undergroundu odakle većina glazbenih žanrova i potiče te je čekao svoj trenutak.
Postavivši rane grunge igrače na pozornicu, čini se kao jasna stvar da su svi ti žanrovi koegzistirali, baš kao što to žanrovi obično i čine. Vratimo li se cca desetljeće i pol unatrag, vidjeti ćemo da se slična stvar događala i polovicom, odnosno krajem '70ih godina kada je eksplozija punk rocka funkcionirala kao svojevrsni odgovor na pretjeranu kompleksnost i kompliciranost progresivnog rocka. Zanimljiva je to tema o kojoj bi se također moglo nadugo i naširoko, no ostaviti ću to za neki drugi tekst. Da se vratim na temu, tektonske promjene se nisu dogodile preko noći, tako da čak i kad je Nirvana kao komercijalno najuspješniji predstavnik grungea eksplodirala na tržištu, glam metal je još uvijek bio tu, živ i zdrav. Istina, počeo je gubiti na popularnosti, no u ovom je "neobičnom" periodu koji je, rekao bih, zadnji krik osamdesetih godina, proizašla prava gomila kvalitetnih albuma. Možda više nisu bili toliko šljokičasti, toliko napucani i prešminkani, no kvalitetom nisu bili daleko od klasika.
Što se tiče starosjedioca žanra, bilo je tu svega i svačega. Neki su nastavili po starom i to bez puno i previše drame. Def Leppard je recimo poharao ljestvice sa 'Adrenalize' 1992. godine, baš kao recimo i Bon Jovi sa 'Keep the Faith', dok je Skid Row sa 'Slave to the Grind' idalje gurao heavy/glam koji ga je i proslavio. Barem u početku, jel, s obzirom da su se i Def Leppard i Skid Row nakon toga pokušali modernizirati, no nisu se pretjerano proslavili te su se ubrzo vratili onom điru muzike po kojem su i bili najpoznatiji. Sličnu stvar su pokušali i Mötley Crüe kada su uz pomoć Johna Corabija izbacili istoimeni album 1994. godine. Vjerujem da ne treba ni reći da album nije prošao baš zapaženo niti je ta postava dugo potrajala, međutim ni povratak Vincea Neila tri godine kasnije na 'Generation Swine' nije donio povratak zvuku koji ih je proslavio. Slično su prošli i Warrant sa 'Ultraphobic' s kojim su se pokušali ubaciti u alternativne vodem dok je KISS imao popriličnu krizu identiteta s 'Carnival of Souls' nakon kojeg su i prestali s djelovanjem.
Ako ćemo iskreno, za nijedan od ovih albuma se ne bi usudio reći da su loši sami po sebi. Stvar je u tome da ljudi obično "robuju" navikama te se teško prilagođavaju na promjene kad su im omiljeni izvođači u pitanju. No ukoliko stavimo nekakva očekivanja po strani i poslušamo ove albume bez predrasuda, možemo vidjeti da se radi o sasvim solidnim djelima. Ne toliko kvalitetnim kao albumi koji su došli prije njih, no svejedno kvalitetnim. KISS na 'Carnivalu' ima stvarno odličnih pjesama poput "Jungle" ili pak "I Walk Alone", dok mi je recimo "Afraid" sa Crüevog 'Generation Swine' dan-danas jedna od najdražih njihovih pjesama.
Ukratko, to su "giganti" žanra, ovako ili onako su preživjeli te raznorazne krize identiteta i nakon toga su imali (ili još uvijek imaju) duge i uspješne karijere. Škapulali su se, reklo bi se. No negdje u to vrijeme ranih '90ih su se još uvijek pojavljivali i novi bendovi glam izričaja, bendovi koji su ajmo reći kasno startali na sceni te nisu uspjeli preživjeti dominaciju grungea i sličnih mu derivata u mainstreamu. Meni osobno su upravo ti bendovi nevjerojatno zanimljivi jer spadaju u takoreći "ničiju zemlju" - svirali su žanr koji je malo po malo išao ka izdisaju, dok su istovremeno bili donekle drugačiji od bendova iz zlatnih dana koje su idolizirali. Glam metal ranih '90ih je imao pomalo greziji prizvuk, mrvicu siroviji... Engleski pojam "gritty" bi im najbolje pristajao. Iako su nedvojbeno pripadali osamdesetima, uspjeli su se jednim dijelom odmaknuti od svog tog kiča stvorivši na taj način kratku, no bogatu mikroscenu krcatu dobre muzike.
Jedan od isturenijih primjeraka je svakako bio Steelheart kojeg je predvodio pjevač naših korijena, Miljenko Matijević. Njihov istoimeni album iz 1990. po mom mišljenju kvalitetom niti malo ne zaostaje za najboljim albumima osamdesetih, 'Tangled in Reins' je dvije godine kasnije zvučao ozbiljnije, dok je 'Wait' iz 1996. donio djelomični zaokret ka modernijem zvuku. Neloš uspjeh su polučili i FireHouse s jako dobrim istoimenim albumom, Slaughter sa 'Stick It to Ya', oba iz 1990. godine. Pomaknemo li s vremenski par godina unaprijed doći ćemo do benda Hardline koji su jedan od mojih glavnih favorita ovog vremena. Svoj prvi (i kroz sljedećih 10 godina jedini) album 'Double Eclipse' izbacili su tek 1992. godine, no zato su ga napunili fenomenalnim melodičnim i nevjerojatno zaraznim stvarima poput "Rhythm for a Red Car" ili pak "Love Leads the Way", a da ne spominjem "Hot Cherie" koja doslovno danima ne izlazi iz glave nakon slušanja.
Jako su dobre albume izbacili i Baton Rogue sa 'Shake Your Soul', zatim Heaven's Edge s istoimenim albumom, te Spread Eagle koji su s dva albuma ostavili zavidno kvalitetnu kolekciju muzike (stvar "Switchblade Serenade" mi je jedna od dražih iz ovog vremena). Za kraj bi posebno izdvojio Wildside iz Los Angelesa čiji je album 'Under the Influence' meni osobno jedan od vrhunaca glam metala kao žanra. Znači ne samo po pitanju glama iz '90ih, već općenito, toliko je dobar. Činjenica da je to bendu bio prvi album i da je objavljen tek 1992. dodatno pojačava dojam, jer ako ijedan album potvrđuje da duh osamdesetih još uvijek nije bio mrtav u ranim devedesetima, onda je to upravo 'Under the Influence'. Ako ćete od cijelog ovog teksta poslušati samo jedan album, neka to bude ovaj.
Malo sam odužio ovaj put, isprike ako sam vas ugnjavio, no ovo mi je jedna jako interesantna tema u koju često volim dublje zaroniti, a nadam se da sam i vas koliko-toliko zainteresirano, jer upravo se u dubinama i mutnim vodama ranih 90ih može naći nevjerojatan broj podcijenjenih i zaboravljenih bisera.
"It isn't all even edges and neatly-packaged time periods. But the 80's did have some incredible moments and saw some changes that will shape our world in decades to come."
Wildside je fantastičan. Nisam ih čuo prije. Nekako su mi otišli ispod radara.
ReplyDelete