HALID UMJESTO HALIDA

Ne bi bilo realno očekivati da svaki iole popularni bend koji svira više desetljeća praktički bez prestanka funkcionira po ZZ Top principu, odnosno da barem jednom u toj dugogodišnjoj karijeri neće tu i tamo zamijeniti člana ili dva. Razilaženje u viziji budućnosti benda, osobna netrpeljivost između članova, privatni skandali, nešto četvrto... Razlozi za promjene mogu biti raznorazni, no moram priznati da me ta interpersonalna drama i ne zanima previše. Međutim, potpuno je druga stvar kad se te promjene odraze na muziku, jer na kraju krajeva upravo tu vidimo (odnosno čujemo) jesu li promjene donijele išta dobroga ili nam se omiljena grupa srozala u nepovrat. Potpuno očekivano, promjene pjevača obično najčešće budu dočekane na nož te podižu najviše prašine.

Stavimo li na stranu neke uspješne zamjene pjevača (poput dolaska Braina Johnsona u AC/DC ili Davida Coverdalea u Deep Purple), ovakve stvari rijetko prođu dobro kod etabliranih imena. Promjene glazbenog stila, pad prodaje albuma, nastupi u manjim klubovima, alienacija fanova, itd itd... Promjene vokala u većini slučajeva donesu više negativnih stvari nego pozitivnih. Upravo mi je zbog toga interesantno skrenuti pozornost na tri giganta metal muzike koji su se našli u takvim "krizama identita" te zbog toga svojedobno izgubili gomilu fanova, no kad te promjene pogledamo sad ovako s distance od par desetljeća, treba se upitati je li spomenuti padovi popularnosti bili opravdani?

Pričao bi o Iron Maidenu, Judas Priestu i Black Sabbathu. Dok su prva dva benda slijedili sličnu putanju, Black Sabbath je imao nešto složeniju situaciju te ću se na njih osvrnuti zasebno. 

Maideni i Judasi su se našli u praktički identičnoj situaciji kada su otišli Bruce Dickinson (1993.) i Rob Halford (1992.). Dva možda i najupečatljivija pjevača koje je ovaj glazbeni žanr ikad stvorio napustili su matične bendove te se otisnuli u koliko-toliko uspješne solo karijere koje su (barem u početku) imale malo dodirnih točaka s onim stilom muzike po kojem su postali popularni. Sami bendovi su se našli u problemima do grla te su nakon nekoliko godina našli zamjenske pjevače u vidu Blazea Bayleya i Tima "Rippera" Owensa, na sveopće razočaranje publike. Treba pritom spomenuti da je Owens prošao nešto bolje s obzirom da je stilski poprilično podsjećao na Halforda, dok se po Bayleyu i njegovom baritonu išlo drvljem i kamenjem jednostavno zato što nije niti malo podsjećao na Dickinsona. No opet, kao za đavla, promjena vokala je u oba slučaja donijela i izražene glazbene promjene koje su još dodatno razrijedile ionako osiromašenu bazu fanova. Međutim, gledajući ovako s distance, teško mi je reći da se tu radilo o lošim albumima. Govorite šta oćete, al uvijek ću tvrditi da je "The X Factor" jedan od najboljih albuma Maidena koji bez problema stoji rame uz rame s klasicima iz 80-ih, a nemjerljivo je jači i kvalitetniji od "No Prayer for the Dying" i "Fear of the Dark" koji su došli neposredno prije njega. Atmosferičan i tmuran, no istovremeno nevjerojatno zarazan i zanimljiv za slušanje, "The X Factor" je itekako netipičan kuriozitet iz te "srednje" faze Maidena, dok je "Virtual XI" realno ipak slabiji, no idalje posjeduje nekoliko fenomenalnih pjesama koje je teško izbiti iz glave jednom kad ih čujete. Mišljenja sam da je na ova dva albuma Janick Gers napisao neke od svojih najkvalitetnijih pjesama u karijeri, a Bayleyev doprinos u skladanju također nije za odbaciti, posebno kad se sjetim koliko mu je kvalitetna i konzistentna solo karijera bila kasnije, kada je napustio Maidene. 

Judasi se s druge strane možda i nisu pretjerano iskazali s ova dva albuma s Ripperom, pogotovo zbog toga što su se okrenuli nešto modernijem mainstream zvuku, no realno gledajući Judas Priest je u jednom trenutku tokom 80ih od benda koji postavlja trendove postao bend koji ih slijedi, tako da tu nema ništa čudno. "Jugulator" je još koliko-toliko klasičan moderni heavy metal album s dobrim dijelom jako dobrih do odličnih pjesama, no "Demolition" se već poprilično odmakao od onog njihovog prepoznatljivog zvuka te stoga nije za čuditi se što se velikoj većini ljudi nije svidio. Ovdje pak nije bio problem u samom Ripperu s obzirom da nije napisao nijednu pjesmu, no zanimljivo je vidjeti da su se korjenite promjene u zvuku benda baš poklopile s promjenom vokala. Rekao bih da bi se s ova dva albuma moglo odbaciti sve ono što nije dobro i na kraju bi dobili jedan album od 10ak stvari vrijednih slušanja i prava je šteta što KK-ova inkarnacija Priesta umjesto ubacivanja gluposti poput "Green Manalishi" ili "Diamonds & Rust" na setlistu ne svira više pjesama koje je originalno pjevao Ripper.

Što se Black Sabbatha tiče, rekao bi da je to bend koji je praktički doktorirao zamjenske vokale... Dio nakon Ozzyja, Ian Gillan nakon njega, pa Glenn Hughes, pa kratko Ray Gillen, pa Tony Martin, pa opet Dio, pa Martin i naposlijetku ponovno Ozzy. Totalni cirkus, reklo bi se, no po meni je ovdje upravo Tony Martin najzanimljiviji faktor. Pjevač je to koji je u Sabbathima imao najduži status poslije Ozzyja. Snimio je s njima pet albuma za koje je, izuzmemo li posljednji Forbidden, teško odlučiti koji je bolji. Rijetko spominjan, još rjeđe hvaljen i cijenjen, Tony Martin je možda i najbolji primjer vokala nekog velikog benda na kojeg je svijet manje-više zaboravio... Možda dijelom zato što je bio frontmen u periodu kada je od klasičnog Black Sabbatha tu ostao samo Tony Iommi, a možda i dijelom zato što su ti albumi imali lošu i nikakvu prodaju, no nitko me nikada neće uvjeriti da se radilo o lošim albumima. Dok je njegov prvijenac "The Eternal Idol" iz 1987. donio nešto klasičniji zvuk inspiriran hard rockom, naredna dva, "Headless Cross" i "Tyr" su po mom osobnom mišljenju remek-djela atmosferičnog heavy metala kod kojih apsolutno sve štima. Riffovi su odlični, melodije zarazne, a vokalne melodije i Martinova ekspresija nenadmašeni. Usudio bih se reći da je Tony Martin svojedobno bio jedan od najboljih vokala na heavy metal sceni. Za razliku od Blazea i Rippera koji su najčešće bili negativno prihvaćeni, imam osjećaj da Martin nije dobio čak ni to. Na njega skoro pa nitko jednostavno nije ni obraćao pažnju, što je u retrospektivi prava šteta s obzirom da su ti spomenuti albumi (plus "Cross Purposes" iz 1994. o kojem se čini mi se i najmanje govori) krcati odlične muzike u svim aspektima. Tek se u ovom našem "internet dobu" rasplamsalo zanimanje za Martinove albume i imam osjećaj da je kroz zadnjih 10-15 godina ta faza benda popularnija nego ikad. Ovogodišnji box-set tih albuma "Anno Domini 1989-1995" napokon je pobudio interes šire javnosti. Tridesetak godina prekasno, al bolje ikad nego nikad.

Ovakvih primjera zamjenskih vokala na koje publika nije gledala blagonaklono može se naći praktički bezbroj (Derrick Green u Sepulturi npr., Todd LaTorre u Queensrycheu ili pak Anette Olzon u Nightwishu), no i na ovih par primjera ste, nadam se, shvatili što sam htio reći. Neke se stvari s razlogom kritiziraju, to uopće nije upitno, no s druge strane postoje i ovakvi primjeri gdje mi kao fanovi možda i previše ishitreno reagiramo. Nije bitno iz kojeg razloga to radimo, no mišljenja sam da bi nekada trebalo "stati na balun" i hladne glave preslušati te albume ispočetka. Iznenadili bi se koliko se može naći dobrog materijala jednom kad se rješimo mentaliteta "nije to to bez XY za mikrofonom".