Činjenica da "Cowboys From Hell" nije prvi Panterin album je nešto što ljudi većinom ignoriraju. Najčešće iz neznanja, no nerijetko se spomene i fraza da se prvi albumi "ne važe" jer se radi o glam metalu koji je dijametralno suprotan od grooveastog modernog thrasha po kojemu je bend u stvari i postao poznat. Sustavno ignoriranje ne samo prva tri albuma bez Anselma, već i četvrtog na kojem je bio punopravni član po meni je jedna od bezveznijih stvari u Panterinoj karijeri. Takav stav članova benda mogu još koliko-toliko razumijeti u vrijeme ranih 90ih kada su se krenuli probijati u glazbeni mainstream, dok je glam metal istovremeno polako, ali sigurno nestajao sa TV ekrana i radiopostaja. Međutim, par desetljeća kasnije kada je ime Pantera postalo sinonim za uspješan i globalno prepoznatljiv metal bend u cijelom svijetu, skroz mi je neobično zanemariti prvih sedam godina karijere zbog takozvanog srama ili čega već...
Istinu govoreći, prva tri albuma na kojima pjeva Terry Glaze nisu neka ekstra svjetska klasa muzike, no bilo bi glupo reći da ništa ne valjaju. Prvo njihovo dugosvirajuće izdanje, "Metal Magic" iz 1983. godine je zasigurno najslabije te ga je teško gledati na ikakav drugačiji način osim kao neobičan kuriozitet. Međutim, već godinu dana kasnije izbacuju "Projects in the Jungle" na kojem se vidi zavidan napredak u skladanju i pisanju pjesama. Rekao bih da su upravo na ovom albumu primjetni prvi tragovi Dimebagovog stila koji će mu obilježiti daljnju karijeru. U pjesmama poput "All Over Tonight" ili naslovne "Projects in the Jungle" mogu se već naslutiti stvari koje će Dimebag razvijati kroz sljedećih par desetljeća. Još godinu kasnije i treći album, ujedino i posljednji s Terryjem Glazeom, "I Am the Night" pokazuje te značajke u punom stilu, posebno recimo na pjesmi "Come-On Eyes", možda i najboljoj stvari na albumu. Također je vrijedno za spomenuti da je upravo u ovom razdoblju Dimebag često uživo znao odsvirati onaj famozni outro od pjesme "Floods", znači dobrih 10 godina prije nego što je ta pjesma dobila studijsko izdanje na albumu "The Great Southern Trendkill". Nakon promjene za mikrofonom i dolaska Anselma dobivamo i četvrti album, "Power Metal" i baš mi je za ovaj album najnevjerojatnije da ga odbacuju i bend i publika s obzirom da se radi o apsolutno fenomenalnom izdanju s vrhunskom muzikom koja bi po mom mišljenju vrhunski legla svima koji recimo vole Ram It Down / Painkiller eru Judas Priesta. Čistokrvni je ovo heavy metal album s tek natruhama glama te ga je prava šteta ignorirati i praviti se da ne postoji. Posebno je zanimljiva demo snimka pjesme "Will to Survive" koju je javnost imala prilike čuti tek na obljetničkom reizdanju "Cowboysa" povodom 20 godina od izlaska albuma. Radi se o pjesmi koja je napisana i snimljena zajedno s ostatkom pjesama za Cowboyse, no nije izvorno objavljena na albumu jer je po mišljenju benda previše podsjećala na raniju "nepodobnu" fazu. Definitivno preporučam da je poslušate, prava je uživancija naići na ovakav raritet koji služi kao svojevrsni most između ranog i modernog Panterinog izričaja.
No gledajući širu sliku, Pantera je tek jedan u moru bendova koji sustavno ignoriraju dijelove vlastite diskografije. Vjerojatno su najpoznatiji primjer, no daleko su od jedinih. Realno gledano, moglo bi se ovakvih primjera naći prava gomila, pogotovo kod bendova s većim brojem diskografskih izdanja čije se koncertne setliste u pravilu sastoje dijelom od poznatih klasika iz rane faze benda te pjesama sa zadnjeg albuma čiju promociju trenutno rade. Rijetko je koji veći bend imun na ovaj sistem sastavljanja setliste, al ne može se "glavom u zid" što se tiče fanova. Srednje faze bendova u prosjeku budu najčešće ignorirane ili zastupljene s tek pjesmom ili dvije. No s druge strane postoje i izdanja koja nisu pošteno promovirana čak ni u periodu kad su izašla.
Black Label Society recimo u potpunosti ignorira "Hangover Music vol. VI" na kojem su poprilično omekšali zvuk i gdje se Zakk Wylde najviše približio southern rocku još od dana svog "Book of Shadows" solo albuma ili pak projekta Pride & Glory koji je po mom mišljenju zapravo i najbolji album muzike koji je ikad snimio, a u to uključujem cijelu BLS diskografiju i sve što je radio sa Ozzyjem Osbourneom. Kada je prije nekoliko godina (točnije 2016., ali svi znamo da se pojam "nekidan" odnosi na vremenski period od jučer pa sve do osnovne škole) objavio "Book of Shadows II" te radio solo turneju za taj album, prava je šteta što istovremeno nije ubacio i nekoliko pjesama sa "Hangovera" s obzirom da se tematski više uklašaju u njegov solo projekt nego u matični BLS bend. Ovako ih pak vjerojatno nikad nećemo čuti uživo.
Još jedan po meni zanimljiv primjer možemo naći kod jednog popularnog benda koji je poprilično udaljen od bilo kakvog metal zvuka. Bad Religion su jedan od najpoznatijih grupa koje je američka punk scena ikad izbacila i teško je uopće zamisliti da su godinu dana nakon prvijenca izbacili potpuno čudan, neobičan i stilski skroz promašen album "Into the Unknown" gdje su se od svih mogućih žanrova prebacili na progresivni rock s natruhama synthpopa. Nikad promoviran, nikad službeno izdan na CDu, sve do 2010. nikad reizdan u ikakvom obliku, a i tada je ugledao svjetlo dana tek kao dio 30-godišnjeg slavljeničkog box seta, dok samostalno novo izdanje ne postoji. Srećom, ova faza nije dugo trajala te su se dvije godine kasnije vratili prepoznatljivom punk zvuku koji peglaju do dana današnjeg. U sličnim se vodama recimo našao i KISS godinu ranije s albumom "Music From the Elder" gdje su se okušali u prog rock vodama, te dobrih 15ak godina kasnije sa "Carnival of Souls" gdje su uplovili u tada popularni grunge i alt rock. Oba su ta pokušaja neslavno propala te se o tim albumima rijetko, gotovo nikako priča, a ni sadašnji ni tadašnji članovi benda ih ne doživljavaju previše.
S druge strane, super mi je što je recimo Metallica napravila potpunu kontru sa St. Angerom. Voljeli ih ili ne, treba im se priznati da su poprilično konzistentni po pitanju prihvaćanja i konstantne promocije cjelokupne diskografije, nebitno o kojem se izanju radilo. Vjerojatno najomraženiji album ikad objavljen od strane nekog velikog benda, St. Anger je doslovno od prvog dana dočekan na nož i teško je igdje o njemu iskopati ikoju lijepu riječ (meni realno uopće nije mrzak, no to je priča za neki drugi put), ali Metallicu to kao da i nije pretjerano pogodilo. U narednim godinama i narednim turnejama pjesme s tog albuma su se bez ikakvih problema nalazile na setlistama. Ne znam za vas, al meni je prva liga taj stav "Ne sviđa vam se? E pa jebiga, svejedno ćemo to svirati" od kojeg ne odstupaju niti mrvice. Svjesni reputacije koju taj album ima među publikom, ima tu i dobra doza humora od strane benda; James je recimo prošlogodišnju izvedbu pjesme "Dirty Window" najavio s riječima "Here's the song from your favourite album", a i 20. obljetnica albuma je također propisno obilježena na Facebooku na sličan način.
Za kraj, s ovim kompletnim tekstom želim reći da nema smisla praviti se da se dio tvog života nikad nije dogodio. Ti znaš da je tu, ljudi oko tebe znaju da je tu, u slučaju bendova koje sluša veliki broj ljudi, pobogu cijeli svijet zna da se to sve dogodilo i nema toga Boga koji će izbrisati prošlost. Ako je to poglavlje života sramotno, ako ti možda nije drago ili se ne ponosiš njime, neka. Nema veze. Svejedno je dio puta, odluka koju su jednom u životu donio i koja je temeljni i sastavni dio onoga što jesi dan-danas.
S ovom srednjoškolskom filozofijom ću zaključiti ovotjedno javljanje i poželjeti vam ne previše naporan tjedan. Čitamo se sljedeće nedjelje!
Comments
Post a Comment