Skip to main content

TEZEJEV BEND

Znate svi već sigurno za paradoks Tezejevog broda. Ukoliko brodu malo po malo kroz određeni period vremena mijenjamo jedan po jedan dio i na kraju dođemo do toga da smo mu zamijenili ama baš svaki dio, radi li se tu još uvijek o istom brodu? Također, ako smo sačuvali sve stare dijelove te ih ponovno spojimo u brod, je li onda taj "novi" brod u stvari "originalni" stari brod? U samu filozofiju ovog paradoksa neću ulaziti jer teško da bi se dobro snašao na tom području, no zato ću se u ovom tekstu osvrnuti na nekolicinu bendova koji po mom mišljenju funkcioniraju upravo na taj način.


Teško je objektivno reći kada neki bend prestaje biti upravo taj bend te postaje, u nedostatku boljeg termina, "nešto drugo". Mišljenja sam da to uvelike ovisi i o inicijalnoj strukturi samog benda, pogotovo kad su u pitanju bendovi gdje isključivo jedan član vuče konce te je "mastermind" kroz više desetljeća. Maideni ne mogu funkcionirati bez Harrisa, baš kao što recimo ni Black Sabbath ne može biti bez Iommija ili Megadeth bez Mustainea. S druge strane, koliko god neki članovi bili značajni, bez njih se u određenim bendovima izgleda moglo, s većim ili manjim uspjehom. Queen bez Mercuryja idalje funkcionira, doduše uz konstantne kritike starije garde fanova, no koliko to prihvaćamo će odlučiti svatko od nas ponaosob. The Doorsi su nakon Morrisonove smrti izbacili još dva albuma, a početkom ovog tisućljeća su često nastupali uživo s Ianom Astburyjem iz The Cuta za mikrofonom. Ako pratite aktualne događaje na metal sceni, povezati ćete odmah da je slične komentare pobrao i ovaj nedavni reunion Pantere bez braće Darrell.


No što kad se dogodi situacija u kojoj se nakon nekog vremena promijene ama baš svi članovi? Zvuči čudno ovako na prvu, no i tih primjera ima nemali broj, samo možda široj publici i nisu toliko poznati. Što se tiče "popularnijih" mainstream izvođača, interesantan je primjer prog rock grupa Yes osnovana 1968. godine koja od smrti Chrisa Squirea 2015. godine više nema nijednog originalnog člana, mada je i to pomalo navučeno jer je gitarist Steve Howe tu još od 1970., doduše uz veće pauze. Foreigner je još jedan jako dobar primjer s obzirom da su osnovani 1976. godine i nemaju nijednog originalnog člana. Jeff Pilson (iz Dokkena) je trenutno najduže u grupi, od 2004. godine... Ima tu još sličnih primjera koliko vas je volja, npr Lynyrd Skynyrd, Thin Lizzy, itd... No maknemo li se od rock scene u nešto ekstremnije vode, stvari postaju još čudnije i zanimljivije. 


Stratovarius je finski power metal bend za koji je čuo vjerojatno svatko tko iti malo prati metal scenu s obzirom da se radi o jednom od najpopularnijih power metal bendova na svijetu. Još od 1995. godine bend nema nijednog originalnog člana, mada je gitarist i glavni autor (te bivši vokal) Timo Tolkki bio tu još od prvog albuma. Nekih 13 godina kasnije, točnije 2008. godine i on napušta bend tako da niti jedna osoba koja je snimila prva tri albuma trenutno nije aktivna u Stratovariusu. No i u ovakvoj formaciji Stratovarius idalje snima jako dobre do odlične albume i radi turneje te privlači veliki broj publike. Možda i najzanimljivija stvar vezana za situaciju ovog benda, a da se tiče teme ovog teksta se skoro odigrala upravo ove godine kada je Tolkki najavio da će odraditi turneju pod imenom Timo Tolkki's Strato uz još dvojicu originalnih članova benda koji desetljećima nisu članovi Stratovariusa. Ako je pojam "Tezejevog broda" ikad bio relevantan za neki bend, onda to upravo ovdje s obzirom da Tolkki i ostali originalni članovi ponovno čine jednu od prvih postava Stratovariusa. Kažem "skoro se odigrala" jer na kraju izgleda od toga ipak nije bilo ništa, što zapravo i nije za čuditi poznavajući Tolkkijevu poprilično "tešku" narav. Šteta, jer bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se odigrao rasplet ovih događaja. 



prva i trenutno aktualna postava Stratovariusa


Od poznatijih primjera svakako treba izdvojiti i švedske pionire melodeatha, In Flames, koji od odlaska Jespera Strömblada nemaju nijednog originalnog člana ili pak recimo deathcore velikane Chelsea Grin koji od skoro 20-godišnje karijere već dobrih šest godina funkcioniraju bez ljudi koji su osnovali bend. No, kad bi baš morao naći meni najdraže primjere, definitivno bi to bili Napalm Death i Riot V, svaki iz svog razloga.


Napalm Death je, usudio bi se reći, najčudniji primjer od svih. Bend je to koji je prvi demo izbacio 1982. godine, a prvi album 1987. godine. U tih 5 godina su promijenili 6 članova, a od prve postave je tu ostao samo vokal Nicholas Bullen. Da bi stvar bila još luđa, čak je i na samom prvom albumu (Scum) bilo promjena. Dok je A stranu snimila jedna postava, B stranu je snimio skoro pa kompletno drugi set ljudi. Bullen je u sred snimanja napustio bend, baš kao i basist i gitarist, te je bubnjar Mick Harris jedina osoba koja je svirala na kompletno svim pjesmama. Nadalje, tu nije kraj egzibicijama u promjenama postave s obzirom da je Harris u bendu izdržao još dva albuma pa ga je i on napustio zajedno s još nekolicinom članova. Od četvrtog albuma "Utopia Banished" 1992. ne samo da nije bilo više originalnih članova, već nije bilo ni druge postave koja je snimila drugu polovicu prvog albuma, što bi značilo da su se u 10 godina promijenile dvije kompletno različite postave. Kroz četiri albuma praktički tri skroz različite postave.



prva postava Napalm Deatha dok je bend još uvijek svirao hardcore punk, 
te trenutna, praktički treća skroz različita postava


S druge strane Riot V spada u poprilično neobičnu skupinu bendova koji su ostali bez onog ključnog, esencijalnog člana bez kojega ajmo reći ne bi smjeli moći funkcionirati. Mark Reale je osnovao Riot 1975. godine te je bio skoro pa glavna i jedina osoba koja je pisala muziku sve do njegove smrti 2012. godine, dok su svi drugi članovi dolazili i odlazili. Nastavak rada Riota, ovaj put pod imenom Riot V bio je popriličan šok svim štovateljima jednog od najstarijih američkih metal bendova, pogotovo zato što u bendu nije bilo nikoga od originalnih članova. Postava koja danas svira pod imenom Riot V praktički je Frankensteinovo čudovište skrojeno od bivših članova iz raznih faza benda i novih ljudi koji nikad nisu svirali s Realeom. No jebemu sve, lagao bih kad bi rekao da mi to smeta jer ono što ovaj bend trenutno radi studijski zvuči apsolutno fenomenalno, a prošle godine su održali i prvi koncert u Hrvatskoj koji mi je odmah nakon par minuta provedenih u zagrebačkom Hard Placeu postao jedan od dražih koncerata na kojima sam bio u zadnjih 7-8 godina.


Gene Simmons je relativno nedavno rekao zanimljivu stvar na ovu temu. Po njegovim riječima KISS kao b(r)end je "veći" od samih članova te on ne vidi razloga zašto nekad ne bi mogli nastaviti svirati bez ijednog originalnog člana, dok god su svi ostali prepoznatljivi elementi tu. Oćemo li to ikada vidjeti svojim očima, teško je ovako reći, no ono što definitivno znamo je to da KISS 2027. godine pokreće potpuno digitalnu turneju gdje će umjesto pravih članova od krvi i mesa pozornicu zauzeti hologrami. Međutim, iako se po ovom tekstu čini da se ovakve "zamjenske" verzije bendova događaju od tek relativno nedavno, istina je ipak nešto drugačija. Odličan je primjer recimo možda i najpoznatiji big band na svijetu, The Glenn Miller Orchestra koji svira i dan danas, dok je čovjek koji mu je bio začetnik i vođa i po kojem sami bend nosi ime mrtav još od 1944. godine.


digitalni KISS avatari koji bi trebali krenuti na turneju 2027. godine


Živimo u zanimljivom vremenu kad još uvijek stignemo uhvatiti "zadnji voz" za pogledati neke od velikih bendova s originalnim članovima koji su definirali muziku koju volimo, istovremeno znajući da im nije ostalo još puno vremena i pitanje je što će biti poslije toga. Tribute bendovi, voljeli ih mi ili ne, su neminovna stvar i postati će standard prije ili kasnije, pogotovo po pitanju bendova koji više nisu aktivni. U jednu ruku metal i rock će ostati u opticaju za nove generacije koje nisu uspjele doživjeti originalne izvođače na pozornici i u tome nema ništa loše, pogotovo kad vidimo koliko neki tribute bendovi ulažu u produkciju i izvedbu (kao recimo Brit Floyd ili Australian Pink Floyd Show). No sad već i previše skrećem skrećem u stranu, jer to je već tema za neki drugi tekst.


Još jednom hvala na čitanju i vidimo se sljedeće nedjelje!


Comments

Popular posts from this blog

PRESJEK HRVATSKE SCENE ZADNJIH PET GODINA

Kako se bliži kraj godine, bilo mi je u planu napraviti nekakvu top listu najboljih mi domaćih ovogodišnjih izdanja, no na kraju sam se ipak odlučio proširiti to na vremenski period od zadnjih 5 godina čisto zbog toga što je scena u zadnje vrijeme toliko živa i krcata kvalitetnog materijala da bi mi pravo bilo žao nešto od ovoga preskočiti. Kao što ćete vidjeti, lista je poprilično žanrovski šarena i iako je pretežito fokusirana na metal, nađe se tu i nekoliko stvari drugačijega đira. U svakom slučaju rekao bih da sva navedena izdanja itekako vrijedi poslušati. Pa krenimo, abecednim redom: ACHACHAK: Planet Hashish Nije da nešto često slušam stoner, no drago mi je tu i tamo naići na neki album koji mi zapne za uho. Nije ovo puno drugačije od gomile sličnih bendova, no pjesme su jako pamtljive i zarazne, a bome i koncertno jako dobro funkcioniraju. U svega pet godina postojanja ovo im je treći album, tako da vjerojatno uskoro možemo očekivati i još novog materijala. DISBAJA: Impulse Slav...

POSLJEDNJI PLES GLAM METALA

 "It has been said that looking at history by dividing it into decades or centuries doesn't really make sense. History doesn't work that way." Kad se priča o muzici, ljudi često vole spomenuti (češće na globalnom nivou, no tu i tamo i u lokalnim razmjerima) kako se nikad nije stvarala tako dobra muzika kao 80'ih te da je desetljeće kasnije sve to manje-više otišlo đavlu. Ne mogu o tome svjedočiti iz prve ruke jer rođen sam prekasno da bi u "real timeu" pratio glazbenu scenu tog vremena, no s druge strane ova vremenska distanciranost mi daje možda i objektivniji pogled na takve izjave, posebno na onu mantru da je "grunge ubio glam metal" koju smo svi čuli valjda već stotinu puta. No, iako se na prvi pogled čini da je pojava Nirvane (što se često uzima kao "okidač") naglo prekinula dominaciju popularnijih metal žanrova u mainstreamu, predaja mainstream štafete se ne može tek tako svesti na jednu točku i jedan događaj, kao da se ništa pr...

HALID UMJESTO HALIDA

Ne bi bilo realno očekivati da svaki iole popularni bend koji svira više desetljeća praktički bez prestanka funkcionira po ZZ Top principu, odnosno da barem jednom u toj dugogodišnjoj karijeri neće tu i tamo zamijeniti člana ili dva. Razilaženje u viziji budućnosti benda, osobna netrpeljivost između članova, privatni skandali, nešto četvrto... Razlozi za promjene mogu biti raznorazni, no moram priznati da me ta interpersonalna drama i ne zanima previše. Međutim, potpuno je druga stvar kad se te promjene odraze na muziku, jer na kraju krajeva upravo tu vidimo (odnosno čujemo) jesu li promjene donijele išta dobroga ili nam se omiljena grupa srozala u nepovrat. Potpuno očekivano, promjene pjevača obično najčešće budu dočekane na nož te podižu najviše prašine. Stavimo li na stranu neke uspješne zamjene pjevača (poput dolaska Braina Johnsona u AC/DC ili Davida Coverdalea u Deep Purple), ovakve stvari rijetko prođu dobro kod etabliranih imena. Promjene glazbenog stila, pad prodaje albuma, na...