Kada je 2012. godine izašao (kasnije će se pokazati i Oscarom nagrađeni) dokumentarac "Searching for Sugar Man", činilo se kao da je cijeli svijet na jedno kratko vrijeme postao zaluđen psihodeličnim folk rockom s kraja 60ih godina prošlog stoljeća. Da me ne shvatite krivo, hype oko ovog dokumentarca je po mom mišljenju itekako opravdan s obzirom da se radi o jako dobrom ostvarenju koje je ovakav đir muzike donijelo jednoj novoj generaciji fanova i ako je na svakih 100 ljudi koji su ga pogledali barem njih dvoje-troje otišlo na youtube i pročačkalo kroz kratku, no kvalitetnu diskografiju Sixta Rodrigueza te se zaljubilo u zvukove popularne muzike od ima dobrih 60 godina, smatram da je uspio u svojoj namjeni.
Za one koji su tada možda živjeli ispod kakvog kamena, "Searching for Sugar Man" prati dvojicu fanova koji pokušavaju otkriti što se dogodilo sa spomenutim Rodriguezom nakon što je izbacio svoja jedina dva albuma, a zatim praktički misteriozno nestao. O njegovoj se sudbini dugo godina nije ništa znalo te su o njemu kružile raznorazne legende sve dok se nije saznalo da je živ i zdrav te živi mirnim i povučenim životom daleko od muzike. Možda i najzanimljivija nota u svemu ovome je Rodriguezovo potpuno neznanje o popularnosti u Južnoj Africi gdje su njegove pjesme dosegle gotovo mitski status.
Što se tiče hard'n'heavy glazbenih voda, kanadski Anvil je imao donekle sličnu, no puno manje dramatičnu sudbinu. Osnovani su 1978. godine kao jedan od starijih bendova na sjevernoameričkom tlu, dok su njihovi albumi "Metal on Metal" iz 1983. te "Forged in Fire" godinu kasnije polučili značajan uspjeh koji im je donio slavu ne samo na matičnom kontinentu, već i u Japanu te na mnogim drugim mjestima. Međutim, četverogodišnja pauza između "Forged in Fire" i sljedećeg albuma "Strength of Steel" poprilično im je unazadila karijeru te su malo po malo nestali iz očiju javnosti. Anvil je sve ove godine, do dana današnjeg ostao aktivan bend, kako studijski tako i uživo, no nastupi su im se sveli isključivo na male klubove ispred tek šake fanova koji su ih pratili desetljećima. Karijera bi im vjerojatno i nastavila ići unutar tih minijaturnih gabarita da se 2008. godine nije pojavio dokumentarac "The Story of Anvil" u kojem nam je prezentirana čitava Spinal-Tapovska karijera ovog praktički zaboravljenog benda. Kroz riječi Toma Araye, Larsa Ulricha, Scotta Iana i drugih poznatih metal glazbenika šira publika ih je ponovno otkrila desetljećima nakon najslavnijih dana.
Zašto ovo sve spominjem, pitate se?
Zanimljivo mi je kako jedan dobro istražen i kvalitetno odrađen dokumentarac može revitalizirati ugasle i zaboravljene karijere izvođača o kojima skoro pa nitko ne razmišlja. U moru danas popularnih igranih biopicova o gigantskim izvođačima s rock scene koji niču kao gljive poslije kiše i koji po mom osobnom mišljenju više stavljaju naglasak na dramaturške značajke nego na konkretne povijesne činjenice (ništa čudno za igrane filmove, naravno), stvarno je super naići na pravi autorski projekt vezan za one glazbenike za koje malo tko zna. Za razliku od mora nepoznatih izvođača čije su karijere išle po standardnoj "probali smo / nije išlo" putanji vjerojatno je puno manji broj onih koji su odskakali od prosjeka na ovaj ili onaj način.
Američki kantautor Jim Sullivan je jedan od njih i danas bi pričao o njemu, njegovom životu, karijeri i krajnjoj sudbini.
Rođen je 1939. godine, a posljednji je put viđen u bespućima Novog Meksika 1975. godine kada mu se gubi svaki trag. Zainteresirani? Nadam se da jeste, no kako bi priča bila kompletna, moramo se vratiti na sami početak. Naime, James Anthony "Jim" Sullivan rodom je iz Nebraske, no većinu djetinjstva je proveo u San Diegu gdje je započeo glazbenu karijeru u rock grupi The Survivors, a negdje u isto to vrijeme se i oženio djevojku Barbaru koju je upoznao još u srednjoj školi. Krajem 60ih godina su mu selidba u Los Angeles i Barbarino zaposlenje u izdavačkoj kući Capitol Records povećali mogućnosti za bavljenje glazbom te je tijekom mnogobrojnih večeri Jim svirao po raznim klubovima i barovima. Poznanstvo s glumcem Dennisom Hopperom mu je čak donijelo i malu ulogu u kultnom "Easy Rideru", no naposlijetku ništa od spomenutih veza mu nije pomoglo da ostvari značajniji proboj na tadašnjoj glazbenoj sceni. Iako obeshrabren brojnim odbijancima od strane većih izdavačkih kuća, Sullivan nije odustajao te je 1969. u studiju okupio skoro pa dream-team ekipu u vidu basista Jimmyja Bonda, bubnjara Earla Palmera i klavijaturista Dona Randalla, jedne od najpoznatijih članova The Wrecking Crewa, možda i najznačajnijeg sastava session glazbenika u američkoj povijesti čiji je utemeljitelj producent Phil Spector ostavio neizbrisivi trag na američkoj, ali i svjetskoj glazbenoj industriji.
Uz pomoć članova The Wrecking Crewa, Sullivan (na vokalu i gitari) snima prvijenac "U.F.O.", album koji je prošao skoro pa nezapaženo i teško da bi itko obraćao pažnju na njega da ga ne prati jedna potpuno neobična priča. Izostanak uspjeha nije u potpunosti pokopao Sullivana koji je tri godine kasnije snimio još jedan album (također neuspješan što se tiče prodaje), no uvelike je narušio odnose između njega i supruge mu Barbare te su se njih dvoje naposlijetku i razišli nakon što su se dogovorili da će Jim još jednom pokušati revitalizirati karijeru u country prijestolnici SAD-a, Nashvilleu.
Četvrtog ožujka 1975. Jim Sullivan je sjeo svoju u Volkswagen Bubu te se iz Los Angelesa uputio prema Nashvilleu do kojeg nikad nije stigao. Nakon prespavane noći u Santa Rosi (New Mexico), zadnji put je viđen 40ak kilometara od malog gradića Puerto De Luna, doslovno u sred ničega, nakon čega mu se gubi svaki trag. Napuštena Buba pronađena je nedugo nakon što je prijavljen nestanak, a u njoj su se nalazile vinilne ploče Sullivanovih albuma, odjeća, novac i gitara. Za samim Sullivanom je policija intenzivno tragala, no nikad mu nisu uspjeli ući u trag i dan-danas se ne zna što mu se u stvari dogodilo. Imao je 35 godina.
Njegovi bi albumi vjerojatno i ostali u potpunosti nepoznati da prije nekih 15ak godina vlasnik jedne male izdavačke kuće nije naišao na "U.F.O." i odlučio izbaciti reizdanje. Čitajući lyricse pjesama, shvatio je da se dobar dio njih odnosi na teme nestanka, napuštanja, vožnje dugim i beskrajnim cestama te naposlijetku - otmice od strane vanzemaljaca u pustinji. Kombinirajući ove teme s mjestom gdje je Sullivan nestao (vjerojatno će svima prva i glavna asocijacija na New Mexico biti upravo Roswell i njegova uloga u pop-kulturi vezanoj za vanzemaljce), nije teško pretpostaviti kakve su priče krenule kružiti o njegovom nestanku. Istina je, naravno, vjerojatno ipak nešto prizemnija s obzirom da je New Mexico prostor pun planinskih i pustinjskih terena gdje se nije teško izgubiti i nažalost nastradati, pogotovo kad uzmemo u obzir da su se spomenuti događaji dogodili prije dobrih 50 godina, no i unatoč tim pretpostavkama Sullivanova sudbina nikad nije razjašnjena.
"A šta je s muzikom?", zapitati ćete se. Na stranu rasprave o osobnim ukusima, ja bih rekao da je "U.F.O." jedan jako dobar do odličan album koji ne samo da zvuči dobro dan-danas, već se u njemu niti malo ne osjeća da je zastario ili da ga je pregazilo vrijeme. Još uvijek zvuči svježe, zanimljivo, energično te je itekako vrijedan slušanja. Pridodamo li tome još spomenutu mitologiju koja ga prati, imamo jednu pravu pravcatu modernu legendu koja bi definitivno zaslužila da se obradi u kvalitetnom dokumentarcu. Upalite ga, preslušajte i pritom zamislite prostranu divljinu Novog Meksika, napuštenu Bubu i tragove cipela na prašnjavom tlu koji vode negdje u nepregledni beskraj. Tko zna, ako je Robert Johnson stvarno mogao prodati dušu vragu na raskrižju, možda je i Jim Sullivan doživio sudbinu sličnu onoj o kojoj je pjevao na ovom zaboravljenom albumu.
Comments
Post a Comment