KAD SOTONA DOĐE NA SVOJE

Bio je sedamnaesti rujna godine dvije tisuće i dvadeset četvrte kada je Sotona napokon došao u Zagreb.

Stigao je u crnom autobusu, parkirao ga na Savskom nasipu i zatim pričekao da padne noć. Popeo se na pozornicu u krcatoj Močvari, od negdje izvukao bocu Badelovog antique pelinkovca i obratio se okupljenima riječima: "Rekli su mi da je ovo hrvatski Jägermaister".

Glas Sotone je u ovom slučaju pripadao Brianu Rossu koji je, skupa s ostatkom benda Satan, spomenutog datuma po prvi put nastupio u Hrvatskoj. Reklo bi se ovako na prvu, random engleski bend s random koncertom u Zagrebu, zašto je to uopće bitno? Možda u nekom većem globalnom stanju stvari i nije jer Zagreb je već odavno jako česta stanica bendova na europskim turnejama, no zagrebemo li malo ispod površine, vidit ćemo da je Satanov ovojesenski koncert ipak u jednu ruku značajniji nego što se čini na prvi pogled.

Ukratko, Hrvatska jednostavno nije država u kojoj klasični heavy metal prolazi baš glatko. Okej, znam kako to zvuči, pogotovo kad se sjetimo da su recimo Maideni svako par godina tu kod nas i normalno je da se nameće pitanje ako najveći klasični heavy metal bend svako malo dolazi, kako onda izjava da takav stil muzike "ne prolazi" na ovim prostorima može biti istinita? Usudio bi se reći da Maideni uopće nisu relevantni za scenu u širem pogledu. Realno, to je bend na koji će otići svatko tko iti malo naginje malo tvrđem zvuku i mogao bi dati ruku u vatru da je bar 50% njihove publike na koncertima čisto zato što su "to Maideni", odnosno idu iz neke opće kulture. Ništa loše nema u tome, da se odmah razumijemo, na takav stav uopće ne gledam negativno, pogotovo zato što sam i sâm takav po pitanju nekih izvođača. Neke stvari jednostavno treba vidjeti uživo, pa makar znao i samo jednu pjesmu i to mi je skroz okej. Neki su izvođači lektira s razlogom.

Da ponovim, Maideni mi nisu relevantni po pitanju stanja metal scene u državi zato što na njihove koncerte ne dolaze samo i isključivo fanovi (opet, ništa loše u tome nema). Živost scene ću prije suditi prema tome kako prolaze bendovi srednjeg i malog kalibra, a ako pogledamo povijest metal koncerata u Zagrebu i ostatku države unazad 15ak godina, vidjeti ćemo da od svih mogućih i nemogućih podžanrova klasičnog heavy metala i nema previše. Blaze Bayley 2012. godine? Grave Digger 2011. godine? Doro 2009. godine? Saxon iste te godine? Šta je od takvog đira uopće sviralo u neko skorije vrijeme? Jedino tko mi pada na pamet je Accept koji su tu bili prvo 2012., a zatim i 2017. godine i to je to, mada svakako prihvaćam da sam možda u krivu te me slobodno ispravite... Ono što oću reći je to da bendova "srednjeg" kalibra i nema previše kod nas, bilo da se radi o dinosaurima akivnima još od 80ih ili pak ovim NWoTHM bendovima koji su pokrenuli revival onog iskonskog metala i koji sviraju svugdje bogom po Europi. Svugdje osim ovdje, jel.

Slična je stvar i s domaćim bendovima. Imam osjećaj da je prestanak djelovanja Flamethrowera i Soundbringera ostavio jednu veliku prazninu na hrvatskoj heavy metal sceni koja se nikad nije u potpunosti popunila nakon toga. Tek tu i tamo se pojavi neki bend koji će pokušati nešto sličnog đira, no nijedan od njih nije baš zaživio. Flesh je možda najsvjetliji primjer ovoga o čemu govorim, no imam osjećaj da ih je dugogodišnja studijska neaktivnost (od prvog i jedinog albuma je prošlo dobrih 10 godina) poprilično udaljila od očiju publike. No, u zadnje vrijeme su ponovno koncertno aktivni i nadam se da nećemo dugo trebati čekati na novi album. 

Iskreno rečeno, nemam pojma zašto je to tako, pogotovo zato što svi ostali podžanrovi prolaze više nego dobro. Možda je ljudima heavy metal jednostanvo previše "vanilla", jednostavan i nezanimljiv, nedovoljno uzbudljiv ili smatraju da se tu više nema šta kazati? Ne znam, možda. To je sad već do svačijeg ukusa ponaosob, nema se smisla previše zapletati u ta pitanja. No, kroz zadnje dvije godine ipak se nešto pokrenulo. "Onda je krenulo, nešto se pomaklo", rekla bi Daleka Obala. Prvo je prošlog kolovoza kao grom iz vedra neba došla vijest da će Riot nastupiti u Zagrebu. I bome su nastupili i bome je to bio jedan od najboljih koncerata na kojima sam bio u dugo godina. Samo par mjeseci kasnije švedski Enforcer, vjerojatno i najbolji heavy metal revival bend također je došao u Zagreb i napravili su show program te ne mogu opisati koliko sam guštao u toj svirci (plus ću uvijek i zauvijek tvrditi da njihov album 'Diamonds' bez problema može stajati rame uz rame s najboljim albumima '80ih godina prošlog stoljeća). Koncerti bez greške, nema ima se šta zamjeriti. Tj, skoro nema, jer oba su koncerta bila u Hard Placeu, a da ga jebeš, meni to mjesto nikako ne leži. Previše je kafićasto. Previše šljašti i kićasto je. Umjetno djeluje, nema dušu. Nije metal.

Da me se krivo ne shvati, organizatorima ova dva koncerta skidam kapu jer pokrenuli su nešto što bi dugoročno moglo ostaviti itekako značajne (pozitivne, naravno) posljedice na koncertnu scenu u Hrvatskoj, no ne mogu se oteti dojmu da bi dojam bio još jači da su se ti koncerti održali negdje drugo. 

Na sreću, upravo to se i dogodilo nešto kasnije. Praktički iz ničega se na društvenim mrežama pojavio organizator It's Electric! po čijem je opisu (a i po imenu uzetom od Diamond Headove pjesme) odmah bilo jasno da će se bazirati baš na taj "tradicionalni" heavy metal te su nakon "uvodnog" koncerta u Mediki vrlo brzo najavili da će nam u posjet doći jedan od "najpoznatijih malih" new-wave-of-british-heavy-metal bendova, Satan, i to u onoj klasičnoj postavi koja je davne 1983. snimila klasik 'Court in the Act'. Kao da to nije bilo dovoljno, na turneju sa sobom su poveli i američki Haunt, također meni osobno jedan od zanimljivijih heavy metal revival bendova.

Večer prije je u Hard Placeu nastupio još jedan "kultni" heavy metal bend, američki Fifth Angel i nema im se što zamjeriti, napravili su odličan koncert, no opet, štimung u Hard Placeu mi nije niti približan onome koji bi trebao biti za ovakve koncerte. Zato je Satanov sutrašnji koncert pogodio sve one žice koje je trebao pogoditi. Preferencija određenih klubova i koncertnih prostora je nešto što svatko kroji po svom guštu, a meni je razlika između Hard Placea i Močvare nebo i zemlja. Močvara mi je oduvijek imala taj pravi i prijeko potrebni štih za ovakve "underground" metal koncerte i dojam Satanovog koncerta mi je možda i nepravedno jači upravo zbog mjesta gdje se održao. Kad kažem da je "Sotona došao na svoje", mislim baš na to da se heavy metal vratio točno tamo gdje i treba biti.

Ovaj "resurgence" kao da je potaknuo i domaću scenu da se malo pokrene. Flesh sam već spomenuo, a drago mi je i vidjeti da se Speedclaw i Krematorium sve više koncertno aktiviraju. Također, Vipera je tu kako bi popunila prazninu koju je ostavila Lemmyjeva smrt i odlazak Motörheada. Najnoviji dodatak sceni je i Power Surge koji je u svom prvom nastupu uopće preuzeo ulogu predgrupe Fifth Angelu. Radi se o projektu članova više različitih bendova "s ovih prostora", a sviraju baš onaj pravi klasični heavy metal s natruhama AOR-a koji zvuči baš onako svjetski. Nije stoga ni čudo što su s tek dva izdanja singla i (za sada) bez dugosvirajućeg albuma već dobili pozivnicu za nastup na Keep It True Rising festivalu dogodine u Njemačkoj.

Sve u svemu, čini se da bi ovih par recentnijih koncerata moglo biti jako dobar pokazatelj u kojem bi se smjeru mogla širiti zagrebačka koncertna ponuda. Ostatak države nažalost poprilično kaska, no opet, to je priča za neki drugi put... Do tada, It's Electric uskoro rade i koncert underground velikana Jag Panzer i šteta bi ga bilo propustiti. Pozdrav do sljedećeg puta!