Skip to main content

U SLJEDEĆOJ EPIZODI...

Vijest da će Geoff Tate uskoro krenuti sa snimanjem 'Operation: Mindcrime III' me u jednu ruku skroz iznenadila, dok mi je u drugu ruku prošlo kroz glavu "Pa naravno, šta drugo u današnje vrijeme uopće i može napraviti sa svojom karijerom?". 

Za neupućene, ako eventualno ima takvih, originalni 'Operation: Mindcrime' koji su Queensryche izbacili 1988. godine po mom mišljenju jedan je od najboljih heavy/prog albuma koje je metal muzika ikad isporučila, kako glazbeno, tako i tematski. Radi se o remek-djelu kojem nikad nije trebao nikakav nastavak tako da kad su 2006. godine, već debelo u najnižem periodu svoje karijere, Rycheovci odlučili izbaciti nastavak "Operation: Mindcrime II", očekivanja su mi bila poprilično niska. Na kraju smo dobili album koji niti smrdi niti miriše, a evo nakon još 20 godina čini se da ćemo dobiti i još jedan nepotrebni dio.

No, s obzirom da živimo u dobu kad bogom svako iole popularno djelo koje koliko-toliko miriše na nekakvu nostalgiju dobiva svoje nastavke dobrih par desetljeća kasnije (a tu ponajviše mislim na filmsku industriju), zašto bi bilo čudno što se i u muzici događa ista stvar? Nostalgija je odavno prokužen sistem preko kojeg ljubiteljima nekog umjetničkog djela možeš podvaliti "muda pod bubrege" te im plasirati nižerazredni poluproizvod. Problem najčešće ne leži u tome jesu ti nastavci potrebni ili ne (jer to će sami autor ipak najbolje znati procijeniti ukoliko se prvenstveno vodi željom za stvaranjem, a ne zaradom), već u tome što takvi nastavci, ta djela jednostavno nisu kvalitetna, nebitno gledamo li ih kao dio neke veće priče ili ne. No tu i tamo se pojavi poneki nastavak koji nije čisto mlaćenje prazne slame, već se zapravo i radi o dobrom albumu. Rijetki su takvi slučajevi, no nađe ih se i upravo o nekolicini takvih, meni dragih nastavaka bi pričao u ovom tekstu.

Čisto jedna napomena: Ovdje neće biti uzeti u obzir albumi koji tehnički jesu nastavci, no izdani su u kratkom vremenskom periodu nakon "originalnog" albuma, prvenstveno zbog toga što je većina takvih albuma ionako ispočetka planirana da tematski slijede jedan za drugim. Zato ovdje nema Avantasije i dva albuma 'Metal Opera' ili pak Stratovariusa sa 'Elements pt. 1 i 2', kao i Rhapsodyja sa valjda svime što su ikad izdali. Također, preskačemo i situacije s albumima koji su originalno zajedno napisani (a eventualno i snimljeni) kao jedna cjelina, no zbog tehničkih su razloga izdani kao dva odvojena albuma. Stoga se na ovom popisu neće naći 'Load' i 'Reload' od Metallice, 'Deliverance' i 'Damnation' od Opetha ili pak recimo prvi i drugi dio 'Keeper of the Seven Keys' od Helloweena.

Međutim, kad već spominjem Helloween, ono što definitivno pripada u ovu listu je recimo 'Keeper of the Seven Keys: The Legacy' iz 2005. godine, izdan dobrih 17, odnosno 18 godina nakon originalna prva dva 'Keeper' albuma. Ovaj album mi je bio možda i prvi doticaj s nekim nastavkom u muzici i moram priznati da sam tada poprilično pao na "trik" s obzirom da sam album kupio isključivo na temelju imena, bez da sam uopće i čuo iti jednu stvar. Srećom, 'The Legacy' je fenomenalan album koji je uspio oživjeti magiju prva dva Keepera, čak i ako Kiskea nigdje nije bilo na vidiku. Osobno sam uvijek bio puno veći ljubitelj faze gdje je Deris za mikrofonom, no stavimo li i to po strani, ovdje su se našle neke od najboljih pjesama koje je bend snimio u cijeloj karijeri. Posebno se to vidi na maratonskim "The King For a 1000 Years" ili "Occasion Avenue" koje funkcioniraju kao dostojni nastavci naslovne pjesme s drugog Keepera.

Još jedan nastavak koji itekako vrijedi spomenuti je 'Abigail II: The Revenge' velikog King Diamonda. Po mom mišljenju King nikad u karijeri nije izdao loš album, bilo da pričamo o vremenu dok je predvodio Mercyful Fate ili pak u samom KD bendu tako da ako su od nekog nastava albuma bila velika očekivanja, onda je to bilo od druge Abigail. Prvi album iz 1987. je remek-djelo o kojem, vjerujem, ne treba puno pisati s obzirom da se radi o možda i najboljim stvarima koju je King ikad snimio (mada, kao što sam već rekao, konkurencija je nevjerojatna), no ovaj drugi iz 2002. godine iskreno rečeno ne zaostaje puno. King idalje zvuči odlično, a Andy LaRocque kao da je našao novu dozu inspiracije za ovaj projekt. Gledamo li tekstove pjesama, originalnoj Abigail nije bio potreban nastavak s obzirom da je priča zaokružena na sasvim zadovoljavajući način, no dvojka ni u jednom trenutku ne djeluje isforsirano ili nepotrebno. King se još jednom pokazao kao vrsni tekstopisac i pripovjedač tako da u ovom nastavku možemo uživati gotovo u jednakoj mjeri kao i u originalnom djelu. Nakon nešto slabijeg 'House of God', nova Abigail je ponovno podigla ovaj bend na novi vrhunac kvalitete na kojem se srećom zadržao i na 'The Puppet Master' godinu kasnije.


Dream Theater recimo ima zanimljivu i poprilično unikatnu situaciju s albumom 'Metropolis pt. 2: Scenes From a Memory' iz 1999. godine. Taj album je također nastavak, no za razliku od ranije spomenutih, prvi dio Metropolisa nije album, već se radi o jednoj pjesmi, "Metropolis pt. 1: The Miracle and the Sleeper" koja je originalno objavljena na albumu 'Images and Words' 1992. godine. Iako je Petrucci puno puta spomenuo da su ovo "pt. 1" iz naslova stavili čisto iz zezancije i da tada nisu imali u planu stvoriti ikakav nastavak, pritisak fanova je bio toliko da je bend na kraju odlučio razviti spomenuti koncept prvo u novu zasebnu pjesmu. Međutim, taj projekt nikad nije dovršen na način na koji ga je bend originalno zamislio, tako da drugi dio pjesme 'Metropolis' postoji tek u grubom obliku s probe za vrijeme snimanja albuma 'Falling Into Infinity'. Odustavši od prvotne ideje, članovi Dream Theatera su krenuli pisati kompletno novi set pjesama, utkavši pritom dijelove spomenutog nastavka Metropolisa na razna mjesta, učinivši ga tako okosnicom albuma. Nije stoga za čuditi se što je 'Metropolis pt. 2' jedan od zanimljivijih i hvaljenijih albuma Dream Theatera.


Ako pričamo o nešto ekstremnijim vodama, dobar je primjer prog/death grupe Edge of Sanity koja je 1996. godine snimila album 'Crimson'. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, no lako moguće da je to bio čak i prvi primjer u metal vodama gdje se kompletan album sastojao od jedne jedine ogromne pjesme. Sedam godina kasnije, odnosno 2003. Edge of Sanity se sastojao od jedne jedine osobe; Dan Swanö je, radoholičar kakav već je, odlučio snimiti nastavak 'Crimsona' sam samcat. I ne samo da je uspio, već bih se usudio reći da je napravio album koji je bez nekih većih problema prešišao originalni 'Crimson' iz '97. godine. Dvojka je zvučala svježije, koherentnije i zanimljivije, riffovi su bili pamtljiviji, melodije zaraznije, a sami Swanövi vokali taman toliko ekspresivni i bestijalni koliko su trebali biti da ne zvuče van elementa. 


Nađe se tu i tamo još poneki dobar nastavak koji bi vrijedilo spomenuti, kao što je npr. Blind Guardianov 'Beyond the Red Mirror' koji se naslanja na klasik 'Imaginations From the Other-Side', zatim Labyrinth sa oba nastavka 'Return to Heaven Denied' ili pak Gamma Rayev 'Land of the Free II' (šta je to sa power metalom i gomilom nastavaka?!), no s njima ne bi išao previše u detalje prvenstveno zato što mi jednostavno nisu ostavili toliko jak i upečatljiv dojam kao originalni albumi ili pak kao ova tri gore navedena nastavka. Da ne bi bilo zabune, i ovih nekoliko albuma su idalje jako dobra ostvarenja i rekao bih da ih svakako vrijedi poslušati, pogotovo ako ste ljubitelji spomenutih bendova, no ne bi ih stavio u kategoriju "esencijalnih" naslova. 

I eto ga, to bi bilo to za ovaj put. Namjerno nisam išao previše u širinu, jer ako se maknemo od metal muzike i prijeđemo općenito na rock i srodne žanrove, mogao bi pisati do prekosutra. Našli bi se tu npr. jako dobri nastavci Oldfieldovog 'Tubular Bells' ili pak 'Welcome 2 My Nightmare' Alicea Coopera... A što tek reći o famoznoj 'Bat Out of Hell' seriji albuma koju je Meat Loaf razvukao kroz dobrih 30 godina, gdje bih se čak usudio reći da je srednji album 'Bat Out of Hell: Back Into Hell' možda i najbolji od sva tri? Kažem, da krenem u tom smjeru ovaj tekst bi bio ipak previše dug, a stvarno nema potrebe za takvo nešto. Ionako sam vas dovoljno ugnjavio na ovo lijepo nedjeljno jutro. 

Hvala na čitanju i vidimo se sljedeći tjedan!

Comments

Popular posts from this blog

PRESJEK HRVATSKE SCENE ZADNJIH PET GODINA

Kako se bliži kraj godine, bilo mi je u planu napraviti nekakvu top listu najboljih mi domaćih ovogodišnjih izdanja, no na kraju sam se ipak odlučio proširiti to na vremenski period od zadnjih 5 godina čisto zbog toga što je scena u zadnje vrijeme toliko živa i krcata kvalitetnog materijala da bi mi pravo bilo žao nešto od ovoga preskočiti. Kao što ćete vidjeti, lista je poprilično žanrovski šarena i iako je pretežito fokusirana na metal, nađe se tu i nekoliko stvari drugačijega đira. U svakom slučaju rekao bih da sva navedena izdanja itekako vrijedi poslušati. Pa krenimo, abecednim redom: ACHACHAK: Planet Hashish Nije da nešto često slušam stoner, no drago mi je tu i tamo naići na neki album koji mi zapne za uho. Nije ovo puno drugačije od gomile sličnih bendova, no pjesme su jako pamtljive i zarazne, a bome i koncertno jako dobro funkcioniraju. U svega pet godina postojanja ovo im je treći album, tako da vjerojatno uskoro možemo očekivati i još novog materijala. DISBAJA: Impulse Slav...

POSLJEDNJI PLES GLAM METALA

 "It has been said that looking at history by dividing it into decades or centuries doesn't really make sense. History doesn't work that way." Kad se priča o muzici, ljudi često vole spomenuti (češće na globalnom nivou, no tu i tamo i u lokalnim razmjerima) kako se nikad nije stvarala tako dobra muzika kao 80'ih te da je desetljeće kasnije sve to manje-više otišlo đavlu. Ne mogu o tome svjedočiti iz prve ruke jer rođen sam prekasno da bi u "real timeu" pratio glazbenu scenu tog vremena, no s druge strane ova vremenska distanciranost mi daje možda i objektivniji pogled na takve izjave, posebno na onu mantru da je "grunge ubio glam metal" koju smo svi čuli valjda već stotinu puta. No, iako se na prvi pogled čini da je pojava Nirvane (što se često uzima kao "okidač") naglo prekinula dominaciju popularnijih metal žanrova u mainstreamu, predaja mainstream štafete se ne može tek tako svesti na jednu točku i jedan događaj, kao da se ništa pr...

HALID UMJESTO HALIDA

Ne bi bilo realno očekivati da svaki iole popularni bend koji svira više desetljeća praktički bez prestanka funkcionira po ZZ Top principu, odnosno da barem jednom u toj dugogodišnjoj karijeri neće tu i tamo zamijeniti člana ili dva. Razilaženje u viziji budućnosti benda, osobna netrpeljivost između članova, privatni skandali, nešto četvrto... Razlozi za promjene mogu biti raznorazni, no moram priznati da me ta interpersonalna drama i ne zanima previše. Međutim, potpuno je druga stvar kad se te promjene odraze na muziku, jer na kraju krajeva upravo tu vidimo (odnosno čujemo) jesu li promjene donijele išta dobroga ili nam se omiljena grupa srozala u nepovrat. Potpuno očekivano, promjene pjevača obično najčešće budu dočekane na nož te podižu najviše prašine. Stavimo li na stranu neke uspješne zamjene pjevača (poput dolaska Braina Johnsona u AC/DC ili Davida Coverdalea u Deep Purple), ovakve stvari rijetko prođu dobro kod etabliranih imena. Promjene glazbenog stila, pad prodaje albuma, na...