S organiziranom religijom privatno u životu nemam praktički nikakvog dodira; niti je prakticiram niti iskreno rečeno imam neko visoko mišljenje o njoj. Sukladno tome, nikad se nisam puno interesirao ni za muziku koja je tematski orjentirana na kršćanske motive i pripadajuću "mitologiju". Prvenstveno je to iz razloga što takva muzika (barem po mom mišljenju) jači naglasak uglavnom stavlja na same tekstove pjesama, dok je muzika tu sekundarna stvar koja služi tek kao podloga za riječi, a meni je osobno sam muzički dio uvijek bio puno bitniji od onog tekstualnog, nevezano o kojem se žanru i o kojoj se temi radilo.
Pretpostavljam da nisam jedini s ovakvim mišljenjem te bih rekao da u stvari puno veći broj ljudi prvo daje prednost samoj glazbi, pa tek onda tekstovima. Iz tog razloga mi se čini da otvoreno kršćanski bendovi ne prolaze baš najbolje kod šire publike, pogotovo ukoliko spadaju unutar nekog od ekstremnijih podžanrova metala. Problem je kod dobrog dijela takvih bendova što, kao što sam već ranije spomenuo, imam osjećaj da im je sama poruka tekstova puno bitnija od skladanja kvalitetne muzike. Međutim, kao i kod bilo kojeg drugog žanra ili podžanra, i ovdje se može naći stvarno dobre muzike koja je nepravedno zapostavljena upravo zbog ishitrenih zaključaka publike koja će ih odbaciti zato što su "još jedan u moru kršćanskih bendova". S ovim tekstom želim skrenuti pozornost na nekolicinu bendova za koje smatram da ih vrijedi poslušati, a koje ste slučajno, ili pak možda i namjerno preskočili ili im niste dali šansu upravo iz tog razloga. U moru svakojakih nekvalitetnih gluposti (a ovo je primjenjivo praktički na bilo koju temu i bilo koji žanr muzike) mislim da ovi bendovi još uvijek naglasak prvo stavljaju na instrumentalni dio, dok tekstovi dolaze kasnije, ako se tako mogu izraziti.
Započeo bi s američkom grupom Stryper koja još od početka '80ih redovito izbacuje više nego solidne albume čistog heavy metala kojeg tu i tamo miješa s dozom glama, a do dana današnjeg su jedan od najpopularnijih i najprodavanijih kršćanskih metal bendova uopće. Stilski se Stryper nije puno razlikovao od standardnih bendova tog vremena tako da su albumi 'Soldiers Under Command' i 'To Hell With the Devil' po meni obavezno štivo za sve koji vole mrvicu laganiju varijantu klasičnog heavyja. Treba spomenuti i po meni potpuno neobičnu i unikatnu praksu koju su prakticirali na koncertima kada bi često u publiku bacali izdanja Novog Zavjeta sa svojim logotipom na koricama. Stryper je kroz godine imao "hit or miss" albuma, no zadnjih 10-15 godina im karijera ide sasvim solidnom putanjom te još uvijek izbacuju skroz pristojne albume.
Od novijih bendova tradicionalnijeg glazbenog usmjerenja smatram da treba spomenuti engleski Wytch Hazel koji su kroz četiri do sada objavljena albuma u posljednjih osam godina stvorili zavidno kvalitetnu diskografiju koja će se prvenstveno svidjeti ljubiteljima Wishbone Asha ili pak Thin Lizzyja. Rekao bih da imaju poprilično izražen "engleski" štih koji se osjeti ne samo kroz muziku, već i kroz ikonografiju te vizualni identitet njihovih izdanja. Ne znam za vas, no mene recimo naslovnica njihovog drugog albuma 'II: Sojourn' neodoljivo podsjeća na 'Argus', možda i najbolji album Wishbone Asha. U svakom slučaju Wytch Hazel je bend koji definitivno ne bi smjeli preskočiti.
Dobro, u klasičnom heavy metalu ovakve stvari možda i nisu toliko neobične, no pomaknemo li se dalje u ekstremnije vode, možda je na prvu teško zamisliti da kršćanska tematika u tekstovima može funkcionirati unutar death ili pogotovo black metala. No opet u drugu ruku, zašto ne? Australski Mortification su s drugim albumom 'Scrolls of Megallioth' pokazali da mogu izbaciti vrhunsku kolekciju riffova koja ne zaostaje puno za poznatijim klasicima death metala, dok su im sunarodnjaci Horde sa svojim jedinim albumom 'Hellig Usvart' 1994. godine postali valjda prvi black metal bend s kršćanskim tekstovima. Nije stoga teško zamisliti kakve je to kontroverze izazvalo (koliko god ovako neobično zvučalo), pogotovo kad znamo da ga je objavila renomirana izdavačka kuća Nuclear Blast. Zanimljiv mi je primjer i norvežana Antestor koji su s EP-om 'Det Tapte Liv' i albumom 'The Forsaken' stvorili odlična black metal izdanja. Da bi dojam bio potpuniji (ili neobičniji, ovisi s koje strane gledate), naslovnice je odradio Kristian "Necrolord" Wahlin, autor nekih od najpoznatijih black metal naslovnica uopće, dok im je za ova dva izdanja na bubnju gostovao ni manje ni više nego Mayhemov Hellhammer.
Nije ni thrash metal scena ostala zakinuta za svoju dozu kvalitetnih izdanja. Među značajnijim ostvarenjima tu su tri odlična američka benda: Vengeance, Believer i Living Sacrifie. Od ova tri, Vengeance (kasnije pod imenom Vengeance Rising) su na široj glazbenoj sceni ostavili najupečatljiviji trag s albumom 'Human Sacrifice' koji kroz malo više od pola sata donosi jako dobar agresivniji đir thrasha iz kasnih 80'ih. Međutim, meni je osobno puno draži primjer Living Sacrifice i njihov istoimeni prvijenac iz 1991. godine. Muzika je puno "slayerastija" i općenito su mi i riffovi i vokali bolji od Vengeancea, no imam osjećaj da su prošli ispod radara, baš kao recimo i Believer koji su svoj thrash odveli u nešto progresivniju stranu, pogotovo na albumu 'Sanity Obscure' iz 1990. godine. Od ostalih thrash metal bendova sličnog usmjerenja treba spomenuti Deliverance i Tourniquet čije rane albume vrijedi poslušati.
Što se tiče recimo power metala, tu stranu nisam nešto pretjerano istraživao tako da neću imati previše preporuka, no smatram da bi trebao spomenuti dva benda koji su mi baš sjeli, a to su Narnia i Theocracy. Ovi prvi su šveđani i na sceni su aktivni već skoro 30ak godina te su izbacili sasvim pristojnu količinu jako dobrih albuma. Moj je favorit njihov drugi album, 'Long Live the King' iz 1998. na kojem se nađe prava gomila vrhunskih stvari. Poslušajte samo stvari "The Lost Son" ili "Living Water", nema šanse da vam ne ostanu u uhu. Theocracy su s druge strane iz SAD-a te su originalno krenuli kao solo projekt da bi kasnije izrasli u punokrvni bend. Diskografija im nije prevelika, no album 'Ghost Ship' iz 2016., kao i naslovna stvar su mi među boljim power metal stvarima u zadnjih 10ak godina.
Od ostalih podžanrova metala ne bi bilo fer preskočiti doom metal čiji bendovi jako često neizravno koketiraju s kršćanskom ikonografijom (Saint Vitus ili Candlemass recimo) ili su pak skroz direktno inspirirani njome te su je aktivno uključili u imidž i muziku, poput australaca Paramaecium čiji je prvijenac 'Exhumed of the Earth' iz 1993. odlično djelo za sve ljubitelje death-dooma. S druge strane, američki Trouble je valjda jedan od osnovnih primjera ne samo kršćanskog doom metala, već i doom metala općenito, a njihov album 'Psalm 9' iz 1984. je klasik žanra i vjerujem da su svi poznavatelji i ljubitelji ovog podžanra već upoznati s njim. Radi se o fenomenalnoj kolekciji pjesama koja na neobičan način miješa doom metal i nekakvu specifičnu verziju thrasha, a koja i dan-danas odolijeva zubu vremena, dok je bend u nešto izmijenjenoj postavi još uvijek aktivan.
Možda i najveći "revival" ekstremnije kršćanske muzike se dogodio ranih 2000ih godina s pojavom metalcorea. U to je vrijeme prava gomila komercijalno uspješnih bendova takoreći vladala mainstreamom, a kao predvodnici su se nametnuli As I Lay Dying i Norma Jean, tako da čak i ako niste ljubitelji ovakvog modernijeg zvuka, mislim da ste na ovaj ili onaj način čuli za ova imena. Mišljenja sam da još od vremena kada je Stryper bio na vrhuncu popularnosti metal s kršćanskom tematikom nije bio toliko raširen, prihvaćen i slušan u široj javnosti. Međutim, metalcore je (kao i većina podžanrova) imao svoj vrhunac te mu se kasnije popularnost poprilično smanjila, no većina ovih bendova je još uvijek aktivna te i dalje guraju po svom.
I eto ga ljudi, malo po malo smo se primakli kraju ovog teksta. Možda djeluje da je pretrpan gomilom bendova i informacija, ali nadam se da razumijete što sam zapravo htio reći. Koliko god se nekome činilo da kršćanska tematika možda "prirodno" ne paše uz metal, treba se samo sjetiti da je ona tu praktički od samih početaka. Black Sabbath kroz Geezerove tekstove tu i tamo nije bio daleko od ovih novijih bendova, dok su u slučajevima poput pjesme "After Forever" skroz direktno pokazali svoje kršćanske utjecaje. Ima tu i drugih starosjedioca koji su kasnije u karijeri otvoreno pokazivali vlastitu vjeru kroz tekstove, poput Megadetha ili W.A.S.P.-a, mada sam siguran da bi se našlo i još primjera. Sve u svemu, da rezimiramo, svatko će od nas negdje podvući crtu kad se radi o tekstovima pjesama te će sam zaključiti što mu paše, a što nije. Individualna je stvar koliko su nam sami tekstovi bitni, a koliko nas odbijaju od slušanja tako da se o tome nema šta puno raspravljati. Ja osobno recimo nikako ne mogu provariti bendove koji su aktivno nastrojeni ka neonacizmu ili se pretjerano miješaju u nacionalizam, no na kraju krajeva svatko sam određuje svoje grance, radilo se tu o politici, vjeri, nasilju, znanstvenoj fantastici ili nečemu skroz desetom.
Ukoliko vam kršćanska tematika ne predstavlja nekakav problem, nebitno prakticirate li vjeru ili ne, smatram da su u ovom tekstu pokrivene neke osnove koje vrijedi poslušati.
Comments
Post a Comment