Taktovi

 Povratak Roba Dukesa na mjesto vokala u Exodusu nije potez koji me pretjerano oduševio, pogotovo zato što ih kroz ovih zadnjih 10ak godina nikako nisam uspio uhvatiti uživo sa Zetrom za mikrofonom, no ne mogu reći ni da me nešto posebno razočaralo s obzirom da sam praktički "odrastao" s ovom verzijom benda. Dukes ih je predvodio oba puta koja sam ih do sada gledao, a četiri albuma koja su snimili s njim u razdoblju od 2005. do 2010. godine su mi ostali u skroz dobrom sjećanju. Međutim, ako ćemo iskreno govoriti, moram priznati da ih ipak ne vrtim toliko često tako da sada kada se Dukes vratio, kontam da nema boljeg trenutka za ponovno ih preslušati i podsjetiti se kako se drže dobrih (ne mogu vjerovati da je već toliko prošlo) 15-20 godina kasnije. Stvari s Dukesom su se pokrenule 2005. godine kada su izbacili album 'Shovel Headed Kill Machine' . Gledano ovako s vremenskim odmakom, možda i nije bilo goreg trenutka za promijeniti vokala s obzirom da je bend samo godin...

Kada su Fenriz i Nocturno Culto prije dobrih 20 godina odlučili napraviti glazbeni zaokret od 180 stupnjeva te su s Darkthroneom praktički preko noći s ozbiljnog black metala prešli na nekakav retro black/rock/punk đir, reakcije metal zajednice su bile većinom negativne. Sjećam se da se u to vrijeme 16-godišnjem meni činilo da bi to mogao biti možda i najveći "skandal" u black metalu još od onih nemilih događaja s početka devedesetih, no srećom ovaj put stvari su bile benignije prirode. Činilo mi se tada, isto kao što mi se čini i sada, da dobar dio publike nikako nije mogao prijeći preko toga što je jedna od najvećih (ne)svetih krava black metala "izdala" svoje korijene te se počela sprdati s jednom tako ozbiljnom stvari kao što je black metal. Ukratko, nisu više bili "true", što je valjda najveća izdaja svega onoga što bi metal trebao biti. I opet, činilo mi se tada, isto kao što mi se čini i sada, da je naprosto nevjerojatno da neki ljudi stvarno pate o...

Odlazak iz matičnog benda u solo vode vjerojatno ne spada u najlakše stvari na svijetu, pogotovo ukoliko se radi o uspješnom bendu visokog profila, no kroz raznorazne primjere smo vidjeli da takve stvari ponekad donesu itekako zanimljive i uspješne karijere. U ne-metal vodama takvih slučajeva ima prava pravcata gomiletina i krenem li ih nabrajati, bili bismo ovdje valjda do prekosutra, tako da ću se ovaj put fokusirati isključivo na glazbenike iz raznoraznih podžanrova metal muzike.  Međutim, ako očekujete vidjeti recimo Brucea Dickinsona, Ozzyja Osbournea ili Ronnie Jamesa Dia recimo, unaprijed ću vas razočarati. Mislim da nema smisla navoditi te itekako očite primjere za koje praktički svatko zna čim se spomene ova tema, tako da ću se ovaj put fokusirati na neke glazbenike čije solo karijere nisu (bile) toliko eksponirane niti su čak polučile nekakav značajan financijski uspijeh, no za koje idalje smatram da ih vrijedi poslušati jer se radi o kvalitetnim ostvarenjima iako je širo...

Instrumentalna muzika često kao da prolazi ispod radara; imam osjećaj da su ljudima prve asocijacije na taj pojam isključivo klasična glazba, jazz/big-band ili pak filmski soundtrackovi, dok se u stvarnosti može naći prava gomila kvalitetnih albuma bez vokala u praktički svakom glazbenom podžanru. Dok će ljubiteljima rocka i metala vjerojatno na prvu pasti na pamet raznorazni gitaristički virtuozi (a bome ih ne manjka), instrumentalni rock i metal ipak nudi i puno više od toga. U ovom tekstu dolje dotaknuo sam se nekih od meni omiljenih izvođača, manje ili više poznatih iz raznoraznih sfera muzike koji su ili izgradili karijeru na instrumentalnoj muzici ili su pak tu i tamo odlučili izbaciti album ili dva koji ne sadrže vokale. Ima tu, naravno, još gomila primjera dobrih izvođača i albuma koje nisam naveo, ali nadam se da će za početak i ovih deset komada biti dovoljno.   JOE SATRIANI: Surfing With the Alien / The Extremist S kim drugim započeti nego s vjerojatno najpoznatijim, naj...