ČOVJEK NA SREBRNOJ PLANINI

ČOVJEK NA SREBRNOJ PLANINI

Godina je 2010., šesnaesti svibnja i Metallica je upravo odsvirala prvi (i za sada jedini) koncert u Hrvatskoj. Onako blatnjavi i mokri, vraćamo se u stan na Trešnjevci puni dojmova, prepričavamo jedni drugima detalje s odgledanog koncerta, kao da upravo nismo svi zajedno ionako gledali istu stvar. Netko u međuvremenu pali internet i nailazi na vijest da je baš taj dan umro Ronnie James Dio.

Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu u tom trenutku bila je "E jebiga, zakasnio sam."

Prije dva dana je bilo ravno petnaest godina otkad je Dio umro, a meni je i dan-danas upravo on ostao jedna od najvećih ikona metal muzike za koju će mi uvijek biti žao što ga nisam uspio vidjeti uživo. U to je vrijeme bio ponovno aktivan sa Black Sabbathom (doduše pod imenom Heaven & Hell, al ajde da se ne lažemo, to je uistinu bio Black Sabbath) i nadao sam se da ću ih negdje uhvatiti, pogotovo zato što mi je njihov jedini album 'The Devil You Know' od godinu ranije ostavio neočekivano dobar dojam, a uživo su (barem po youtube snimkama) zvučali apsolutno fenomenalno. No jebiga, šta je tu je, život se nekad jednostavno tako posloži da ne možeš ispuniti sve želje tako da ne treba razbijati glavu previše oko toga.

Stvar s Diom je u tome što je čovjek imao toliko ogromnu količinu talenta i karizme, kako studijski tako i uživo da je praktički nepovratno obilježio svaku grupu s kojom je nastupao, bilo da se radilo o već postojećim bendovima s respektabilnim karijerama poput Black Sabbatha, bilo da se radi o novim sastavima poput Blackmoreovog Rainbowa ili pak njegovog titularnog benda Dio. Gledajući ovako s vremenske distance, naprosto je nevjerojatno koliko Black Sabbath zvuči kao drugi bend s njim za mikrofonom u odnosu na ranije albume s Ozzyjem te kako su se kroz svega dva albuma (gledamo li njegov prvi angažman sa Sabbathima) potpuno takoreći resetirali i adaptirali za novo desetljeće. Međutim, možda i najbolja stvar vezana za Dia i njegove bendove leži u tome što nikad nije preuzeo potpunu kontrolu vezano za muziku, već je uvijek išao paralelno s njom tako da ne možemo reći da postoje dva njegova projekta koja zvuče identično samo zato što je on pjevao na njima. Sabbathi su idalje zvučali kao Sabbathi, Rainbow prije toga je prvo i glavno bio Blackmoreov projekt, dok je s bendom Dio, gdje je imao daleko najveću kreativnu kontrolu, uvijek mogao jasno razaznati stil ostalih članova benda koji su mu svirali u to vrijeme.

Meni je osobno zanimljiva priča vezana za Sabbathov album 'Dehumanizer' iz 1992. godine koji za tadašnje pojmove zvuči kao moderna verzija Sabbatha adaptirana za nadolazeći zvuk devedesetih. Bajkoviti fantasy tekstovi pjesama su ostavljeni po strani u korist surovijih tema vezanih za tehnologiju i religiju. Glazbeno zvuči teže i mračnije nego albumi koji su mu prethodili, dok Dio ovdje pokazuje jedno skroz drugo lice pjevajući agresivnijim, gotovo ogorčenim stilom. Po meni ovaj album stilski nije puno daleko od 'Cross Purposes' koji je došao dvije godine kasnije, a na kojem se ponovno vratio Tony Martin, što čak nije ni iznenađujuće s obzirom da je jedan određeni dio pjesama za 'Dehumanizer' nastao dok su još Martin i Cozy Powell bili članovi benda. Treba svakako napomenuti i demo verziju pjesme "Master of Insanity" koja je originalno nastala kao demo snimka kratkotrajnog Geezer Butler Banda te je jedina za koju Dio nije napisao tekst, mada originalni autor (Jim Bell, Geezerov gitarist iz spomenutog benda) nikad nije potpisan kao pravi autor.

Mislim da je o albumima 'Heaven & Hell' te 'Mob Rules' već 100 puta rečeno sve što je moglo biti rečeno, tako da se tu ne bi previše ponavljao osim što bih spomenuo da upravo ta dva ostvarenja za mene spadaju među sami vrh heavy metal muzike otkad sam ih prvi put čuo. Nema tu puno filozofiranja, za neke albume jednostavno znaš odmah na prvo slušanje da se radi o vanvremenskim remek-djelima koja će biti jednako relevantna i za 100 godina. S druge strane, moram priznati da mi je teško procijeniti koliko ljudi doživljavaju njegovu "solo" karijeru (solo pod navodnicima s obzirom da je Dio ipak bio pravi i punokrvni bend, a ne isključivo Diov solo projekt). Jasno, 'Holy Diver' je klasik, baš kao i sljedećih nekoliko albuma, no imam osjećaj da ljudi kao da izgube interes nakon 'Dream Evil' te se rijetko hvataju albuma koji su došli kasnije. Dok je 'Lock Up the Wolves' iz 1990. još i slijedio trag sličan ranijim albumima, kao da se negdje u procesu raznoraznih promjena u postavi benda izgubila ona izvorna magija koja ih je do tada krasila. No, ne bi bilo fer reći da se radi o lošim albumima samo zato što su drugačiji. 'Strange Highways' i 'Angry Machines' zvuče baš onako mehanički i hladno na sličan način kao već spomenuti 'Dehumanizer', dok su kasniji albumi koji su došli s početkom novog milenija jako dobar miks starog i novog stila. Moj je favorit iz te kasnije faze uvijek bio 'Master of the Moon', ujedino i posljednji album grupe prije nego je Dio ponovno otišao nazad u Sabbathe.

Što se tiče ranije karijere, smatram da se i Rainbowovi albumi s Diom s razlogom doživljavaju kao klasici žanra. Perfektan su primjer miješanja raznih stilova koji tvore jednu koherentnu i unikatnu cjelinu, barem za to vrijeme polovice i kasnih 70ih. Iako je Blackmoreov stil iz Deep Purplea itekako izražen, ne treba ni zanemariti natruhe Diovog izričaja koji će kasnije eksplodirati u bendu Dio i upravo bi zbog tog razloga rekao da je Diov angažman u Rainbowu za njegovu daljnju karijeru bio možda i puno bitniji nego onaj u Black Sabbathu. No kad pričamo o ranijoj Diovoj karijeri, valjalo bi spomenuti i često zanemareni bend Elf s kojim je snimio također tri albuma i koji mu je bio odskočna daska u svijet rock (te nastavno i metal) muzike. 

Elf se je, realno gledano, produkt svog vremena, odnosno ranih 70ih kada je ovakav stil blues rocka bio poprilično popularan te će netko zasigurno reći da u odnosu na ostatak Diove karijere ova tri albuma i nemaju puno toga za ponuditi, no ja se osobno ne bi složio. Kako bi se potpuno uživalo u njima, za početak ih treba prestati uspoređivati s onim po čemu će Dio postati poznat tek kasnije te ih prihvatiti upravo zbog onoga što jesu - jedan sasvim solidan rock s iznadprosječnim vokalima tako da ukoliko slažete nekakvu kompilaciju rocka 70ih, mišljenja sam da Elf ne bi trebali preskočiti. Istina, nisu se nikad prometnuli u neko veće ime te ih se danas gleda kao kuriozitet iz ranih dana Diove karijere, no to ne znači da ne valjaju - čak naprotiv.

Kao što rekoh na početku, Dia nikad nisam uspio uhvatiti uživo i zbog toga mi je jako žao, pogotovo zato što je tako kasno u karijeri izbacio vrhunski album u vidu 'The Devil You Know' koji i dan-danas rado slušam. Dio je po mom mišljenju bio jedna od najunikatnijih individua u cijelom svijetu heavy metala te s razlogom uživa status koji ima. Za neke se glazbenike može reći da su precijenjeni, da su trendy i da možda ne zaslužuju svu slavu koju imaju, međutim kod Dia to ne vrijedi. Bilo koji projekt u kojem je sudjelovao, bilo koji bend čiji je bio član i bilo koja pjesma na kojoj je pjevao zbog njega je podignuta na jednu stepenicu više - a to se ne može reći za puno njih.

Na ovu petnaestu godišnjicu njegove smrti zavrtite jedan od albuma na kojima je nastupao. Sva sreća pa ih imamo pravu gomilu.