Zanimljivo je kako neke povijesne činjenice nakon određenog vremena prerastu u mitove i legende, krojene i vođene ljudskom potrebom da stvara bezvremenske priče koje će nakon godina i desetljeća početi stavljati istinitost po strani, dok će iskrivljene činjenice, htjeli mi to ili ne, prerasti u svojevrsnu mitologiju modernog doba.
Kada se u veljači 1970. godine, na petak trinaesti, na policama glazbenih dućana pojavio prvi album Black Sabbatha, teško je bilo za pretpostaviti kakav će odjek kasnije ostaviti ne samo na engleskoj, već i na svjetskoj glazbenoj sceni. Takozvani "album začetnik heavy metala" retrospektivno je uzdignut na gotovo legendarni status do te mjere da mu se često znaju pripisati skoro pa sve moguće zasluge za daljnji razvoj metala kao glazbenog žanra, koliko god to realno ne bilo fer prema ostalim velikim igračima tog doba. Važnost Sabbathovog prvijenca se svakako ne može zanemariti, no narativ da su Ozzy, Iommi, Geezer i Ward praktički jedini zaslužni za pojavu novog glazbenog žanra ne može biti dalje od istine. Kao što rekoh, ljudi vole mitove i legende tako da će ovaj album svakako u analima povijesti vjerojatno zauvijek uživati status kamena temeljca, no po mom mišljenju kada pričamo o samim počecima ne bi trebalo zanemariti i nekolicinu drugih jednako utjecajnih izvođača i albuma.
Po mom osobnom sudu, uz Sabbathe bi ovdje ravnopravno trebali stajati Led Zeppelin, Deep Purple i Uriah Heep, kao "velika četvorka" ranog heavy metala bez čijeg utjecaja ovaj glazbeni pravac ne bi bio onakav kakvim ga danas poznajemo.
Retroaktivno gledajući, pronalazak prve i osnovne točke od koje je metal krenuo nemoguća je misija s obzirom da je na 100 strana svijeta postojalo isto toliko bendova koji su u ovoj ili onoj mjeri svirali nekakvu proto verziju metal muzike, no gore spomenuta četvorka je po mom mišljenju ostavila najveći trag upravo zbog njihovog širinskog utjecaja, odnosno komercijalnog uspjeha preko kojeg ih se moglo čuti praktički svugdje. Upravo je ta komercijalnost, odnosno sposobnost da prodaju velike tiraže albuma, najznačajniji razlog zbog kojeg je njihova muzika uspjela doprijeti do velikog broja ljudi te ih na taj način inspirirala da uzmu instrumente u svoje ruke te kasnije pomiču granice i stvaraju neke nove klasike.
Black Sabbath je tu svakako bio nevjerojatno utjecajan, to im nitko ne može osporiti. Zvuk Iommijeve distorzije je bio nešto sasvim novo, dok su Geezerovi tekstovi upareni s takvom muzikom donijeli dozu direktnog i neskrivenog okultizma na mainstream glazbenu scenu (mada naravno nisu bili jedini; ne bi npr. trebalo zaboraviti njihove suvremenike Coven i Black Widow koji ipak nisu polučili ni blizu sličan komercijalni uspjeh). Nadodamo li tome tmurno i vizualno unikatno grafičko oblikovanje prvog albuma inspirirano horor filmovima, zajedno s naopakim križem i poemom unutar njega (s kojima bend nije imao nikakve direktne veze), jasno je zašto je 'Black Sabbath' ostavio tako jak dojam na tadašnju publiku.
Dok se još dojmovi prvog albuma nisu ni slegli do kraja, najesen iste godine Sabbathi objavljuju 'Paranoid' s kojim su se zacementirali kao predvodnici jednog novog žanra. U mojim je očima 'Paranoid' album na kojem je bend pronašao svoj pravi zvuk i iako mi osobno prvi album ipak malo bolje leži, upravo se na 'Paranoidu' osjete oni "pravi" Sabbathi zbog kojih ih svi toliko volimo. Vremenski su samo pola godine objavljeni jedan od drugoga, no stilski razvoj je nepobitno uočljiv.
I tako, dok su Sabbathi u Birminghamu tek zapravo započinjali karijeru, nešto jugoistočnije u Londonu dva su jednako bitna benda već imala nekolicinu objavljenih albuma iza sebe. Led Zeppelin je u 1969. godini objavio prva dva albuma prožeta izraženim utjecajima bluesa sa američkog juga, ali i autorskim stvarima koje su vukle na do tada rijetko viđenu agresivniju stranu rocka. Dok su ranije spomenuti Sabbathi vizualno odavali dojam autsajdera na glazbenoj sceni, Zeppelini su pak slavu i status pravih pravcatih rock zvijezda svesrdno prihvatili. Realno gledajući, svaki je od članova benda bio virtuoz na svom instrumentu dok se Plant, osim vrhunskim glasom, isticao i kao svojevrsni seks simbol te su možda i ne znajući postali prve prave mainstream zvijezde čiji će stil mnogi kasniji veliki metal bendovi slijediti. Gledajući rane snimke njihovih nastupa lako je steći dojam da su se članovi benda vrhunski zabavljali svirajući te je na prvu vidljivo da su scenski nastup doživljavali jednako važnim kao i samu muziku.
Drugi londonski bend koji je u to vrijeme već aktivno djelovao je Deep Purple. Iako su do pojave Sabbatha na sceni izbacili već tri albuma, pravi su zaokret u karijeri doživjeli upravo 1970. godine kada umjesto Nicka Simpera i Roda Evansa u bend dolaze Roger Glover i Ian Gillan. Teško je reći koji je od četiri albuma klasične takozvane "Mark II" postave ostavio jači utjecaj na nadolazeću metal scenu, no činjenica je da bi bez ovih albuma metal kakvog poznajemo danas bio nezamisliv. Ako ćemo iskreno, čak bi se usudio reći da su baš ti albumi ostavili možda i puno jasniji i bitniji trag na najveće metal bendove s druge polovice 70ih i iz 80ih godina nego sami Sabbathi. Slušajući 'In Rock', 'Fireball' i 'Machine Head' mislim da se kristalno jasno može vidjeti odakle su Judasi i Motörhead vukli dobar dio inspiracije, dok je po meni kompletan rani NWoBHM pravac tek logičan korak u razvoju onoga što su Purplei započeli ranih 70ih godina.
Led Zeppelin i Deep Purple su bendovi koji su na tadašnju ranu metal scenu donijeli dvije poprilično različite, no bitne stvari, svaku na svoj način. Ekstravagantnost, grandioznost i stav rock zvijezdi koji su bili obilježje Zeppelina, te tehniciranje, riffovi i gitara/hammond dueli od strane Purplea faktori su koje nikako ne smijemo zanemariti kada pričamo o razvoju ranog heavy metala.
Tri benda, tri različita pristupa i tri stila koji su istovremeno, no svaki za sebe donijeli u metal mnogo toga zbog čega ga volimo dan danas.
Iako bi se neki, tj. vjerojatno mnogi, zaustavili upravo na njih troje kada pričamo o nabitnijim ranim grupama, ja bi ovdje ipak ubacio još jedno ime za koje smatram da je ostavilo neizbrisiv trag, a to je (također engleski bend) Uriah Heep. Kao i ostalih troje spomenutih, ključna godina za Heep je također bila 1970. kada su objavili prvi album, no prave stvari kreću godinu kasnije kada klavijaturist Ken Hensley preuzima primat u pisanju pjesama te postavlja temelje jedne od najboljih rock priča 70ih godina. Hensleyev utjecaj na zvuk Uriah Heepa očitovao se u izraženim progressive rock utjecajima koji su donijeli jedan gotovo mistični, arhaični prizvuk kroz epske pjesme često inspirirane fantasy temama. Gotovo sve ono što će kasnije raditi rani Fates Warning, Dream Theater, Symphony X i plejada drugih prog metal bendova, ali i njemački power metal velikani poput Helloweena ili Blind Guardiana, poteže korijene iz serije albuma Uriah Heepa na kojima je Ken Hensley glavni autor. Teško mi je hladne glave opisati koliko cijenim i volim njihovu diskografiju iz 70ih, posebno albume 'Demons & Wizards' te 'The Magician's Birthday' s kojima su u mojim očima dosegli vrhunac stvaralaštva.
Često ćete čuti stavove da je Purpleov klavijaturist Jon Lord možda i najbolji i glazbenik ikad koji je u rock i metal vodama sjeo za Hammond, no po meni je Ken Hensley možda tek korak iza njega. Ne treba tu zanemariti ni gitarista Micka Boxa koji je do dana današnjeg ostao jedini originalni član i još uvijek aktivno vodi Uriah Heep, kako koncertno tako i studijski.
Kao što rekoh na početku, ljudi vole priče i legende te nije stoga za čuditi se što se spletom okolnosti prvijenac Black Sabbatha prometnuo na pijedestal najbitnijeg metal albuma. Takav status zvuči moćno i besmrtno, no kao u puno drugih slučajeva, istina je ipak nešto drugačija. Nitko ne može, ne treba, a naposlijetku i ne smije Sabbathima iti probati oduzeti značaj, jer itekako su ga zaslužili, no treba biti pošten i reći da to nipošto nisu napravili sami.
P.S.
Metal muzika je, reklo bi se po ovom tekstu, izvorno engleska stvar s obzirom na porijeklo spomenuta četiri benda, no zanimljivo je za primjetiti da se u to vrijeme i "preko bare" u SAD-u događalo nekoliko zanimljivih stvari. Blue Cheer, Sir Lord Baltimore, Iron Butterfly i Mountain; svi su oni ostavili kratak i komercijalno neuspješan, no stilski jak trag na nadolazećoj američkoj metal sceni. Ipak, kao najveće i najutjecajnije ime su se prometnuli njujorčani Blue Öyster Cult, grupa koja zahtjeva puno više teksta od ove fusnote na kraju. Jedan od najboljih i najunikatnijih bendova koji su se ikad pojavili u svijetu rocka i metala, BÖC će svakako na ovom blogu prije ili kasnije dobiti kompletan tekst za sebe.
Comments
Post a Comment