Super mi je što u engleskom jeziku postoji pojam "legacy act" koji savršeno opisuje dobar dio veteranskih bendova. Iako možda zvuči pomalo podrugljivo reći da neki bend prvenstveno živi na račun stare slave, nije baš neka tajna da većina njih setliste na koncertima napucava gomilom starih klasika koji naizgled uvijek najbolje rezoniraju kod publike, dok nove stvari najčešće nestanu jednom kad turneja za trenutno aktualni album završi. Ne znam, možda je to prirodni tok svih bendova koji sviraju više desetljeća i zapravo sam nekako uvijek rastrgan po tom pitanju jer ne znam ni sam što bi radije htio u navedenim situacijama. U jednu ruku mi je jasno takvo ponašanje zbog fanova koji će ih vidjeti uživo prvi put i naravno da žele čuti klasike, dok s druge strane imamo ljude koji su te bendove ranije gledali veći broj puta i na uši im izlaze jedno te iste pjesme na svakoj turneji. Razumljivo u oba slučaja i vjerujem da je teško naći neki srednji put koji bi zadovoljio obje kategorije.
Međutim, ono što mi je možda i najinteresantnije kod takvih "legacy" bendova je nekakvo nepovjerenje u vlastiti autorski materijal novijeg datuma, jer ne znam kako drugačije objasniti činjenicu da se pjesme s novijih albuma rijetko izvode 5-6 godina kasnije? Meni je osobno naprosto nevjerojatno da Judas Priest npr. ne izvodi stvar "Judas Rising" na apsolutno svakom koncertu koji sviraju, a vjerujem da svi vi koji trenutno ovo čitate imate neke svoje ovakve primjere. Za mene su to još npr. Maideni i "Rainmaker", Saxon i "Witchfinder General", Helloween i "King For a 1000 Years", itd itd... Ma, mogao bi ovako u nedogled, no shvatili ste već šta želim reći. Neobično mi je to jer mišljenja sam da jednom kad bend prestane vjerovati u ono što stvaraju, tada gubi relevantnost. Ne kažem da morate dijeliti moj stav, no tako se otprilike ja osjećam po tom pitanju. S druge strane, vjerojatno je i skroz komplicirano složiti nekakvu suvislu setlistu koja obuhvaća cijelu karijeru jednom kad imate recimo 24 albuma kao Saxon ili 26 albuma kao Rage, jer uvijek će otpasti nešto što bi netko od fanova volio čuti. Upravo taj balans staroga i novoga po meni čini hoće li se neki bend doživljavati kao "legacy" bend ili ne.
Kao kontra-primjer bi uzeo recimo grupe Katatonia, Amon Amarth i In Flames. Svo troje spomenutih su na koncertima većinom fokusirani na noviji materijal iako u standardnim metal krugovima taj noviji materijal ne kotira toliko dobro kao stariji albumi, ili pak u slučaju In Flamesa zvuči potpuno drugačije od onoga što bi stariji fanovi htjeli čuti. No na kraju krajeva, zar uopće možemo kriviti bendove što su okrenuli novu stranicu i uživo guraju nove pjesme? Ne moraju nam se sviđati, naravno; meni je recimo moderni Amon Amarth poprilično dosadan i sterilan, no je li to u široj slici uopće bitno? Rekao bih da nije, pogotovo zato što su svi oni s novim albumima u stvari stvorili neku novu publiku, novu generaciju koja uživa u tim albumima i ima ih priliku čuti uživo u trenutku kad su najrelevantniji. Ako je nekom fanu In Flamesa 'Siren Charms' puno bolji album od recimo 'The Jester Race', tko mu to može zamjeriti? Tj. tko bi mu to uopće imao obraza zamjeriti? Ista stvar i sa Katatoniom, a tu čak ni ne mislim na onu ranu death/doom fazu, već na srednje albume tipa 'Discouraged Ones' ili 'Tonight's Decision' kojih se više ili ne dotiču uopće ili pak jako rijetko ubace po jednu stvar na setlistu tu i tamo. Bendovi imaju pravo stvarati novu publiku s novom muzikom te na taj način ostati relevantni bez da se konstantno dodvoravaju starim fanovima sviranjem jedno te istih stvari uživo ispočetka i ispočetka. Kad se sve skupa zbroji i oduzme, nema tu nekog točnog odgovora po ovom pitanju, sve ovisi o nama samima; koliko smo spremni prihvatiti promjene kod omiljenih bendova i pomiriti se s njihovim izborom, kakav god on bio.
Što se tiče tog faktora nostalgije i čežnje za starim stvarima kod bendova koji ih više ne sviraju, jedno je vrijeme Arch Enemy radio super stvar. Gledamo li isključivo popularnost koja im je vjerojatno danas na najvišem stupnju u karijeri, prije x godina se cijeli bend (osim Alisse, naravno) odlučio formirati paralelni projekt Black Earth (nazvan po njihovom prvom albumu) te je povukao nazad bivše članove i suosnivače Arch Enemyja, gitarista Christophera Amotta i pjevača Johana Liivu te su pod tim imenom izvodili koncerte samo s pjesmama s prva tri albuma. Vrhunska stvar s kojom su pokazali da idalje drže i do starijih fanova iako su se s matičnim bendom odavno odmakli od njih.
Rekao bih čak da i solo karijere nekih glazbenika služe kao svojevrstan "ispušni ventil" kroz koji mogu lakše i bez osude kanalizirati neke nove ideje na način na koji to ne mogu u matičnom bendu. Tojest, nije da ne mogu, već iz nekog razloga ne žele. Interesantno je to što je većina tih bendova poprilično eksperimentirala u nekom (najčešće srednjem) dijelu karijere, da bi se na kraju vratila na ono po čemu su bili naprepoznatiljviji, no isto tako je meni osobno npr. Dickinsonov posljednji solo album 'The Mandrake Project' napetiji i zanimljiviji za slušati nego posljednjih ne znam koliko albuma Maidena, koliko god mi bili dragi. Istu stvar čini recimo i Sakis Tolis; njegov solo album 'Among the Fires of Hell' od prije 3 godine zvuči puno svježije od zadnjih 10ak godina diskografije matičnog mu Rotting Christa... Ihsahn je recimo također dobar primjer; čak i nakon što se Emperor ponovno okupio, nastavili su funkcionirati isključivo kao live bend, dok je Ihsahn svu svoju kreativnu energiju usmjerio na istoimeni solo projekt.
Iskreno, žao mi je što dobar dio ovih "dinosaura" ne eksperimentira više kroz muziku, no valjda to dođe i prođe s godinama te se ljudi ugnijezde u stilovima koji im djeluju najprirodnije. Deep Purple mi je zbog toga jako drag (barem studijski) jer izbacuju albume kao na pokretnoj traci iako im članovi imaju skoro pa 80 godina, no u tim se novim pjesmama baš osjeti da ništa ne rade na silu, već se jednostavno dobro zabavljaju i uživaju. Istina, nije to više onako agresivno i nabrijano kako je bilo u nekim ranijim danima, no pobogu, stvarno ni ne treba biti. Više cijenim ovakve iskrene albume koji zrače autohtonošću nego nešto što djeluje isforsirano i neprirodno čisto kako bi se zadovoljila nekakva norma nametnuta od publike, kritike i ne znam ni ja koga još. Mišljenja sam da bi trebalo ostariti sa stilom i da bi trebalo znati prepoznati svoje granice. Ian Gillan i ekipa su bez ikakvih problema izbacili s koncerata jedan od njihovih najvećih hitova uopće - "Child in Time" još prije više od 20 godina zato što to više nije bilo to i takav pristup mi djeluje kao najnormalnija stvar, koliko god se to publici možda ne sviđa.
Za kraj, pojam "legacy act" nije nužno loša stvar iako sam po sebi nekako automatski donosi takve konotacije. Sve zapravo ovisi što mi kao slušatelji očekujemo od nekog izvođača. Ako su odlučili fokusirati se isključivo na staru publiku i gurati jedno te isto do kraj karijere - tko im brani, nisu u krivu. S druge strane, ako su odlučili konstantno stvarati novu publiku i privlačiti je prvenstveno novim albumima - opet nisu u krivu niti malo. Na nama je da odlučimo koji od tih pristupa nam bolje leži kod bendova koje volimo.
Comments
Post a Comment