Taktovi

Volim kad me muzika iznenadi. Kad mi pokaže da ipak nisam toliko u pravu koliko mislim da jesam kad pomislim da znam svašta o svačemu i da sam preslušao toliko toga da mi je teško naći nešto novo i neočekivano. Volim kad me natjera da izađem iz komfor zone, tojest kad me upozna s nečim s čime se nisam do sada susretao ili ako jesam, nisam to učinio na detaljan način. Zato bih danas rekao par riječi upravo o jednom takvom pravcu o kojem do cca godinu dana nisam znao puno, mikrožanru poznatom kao 'dungeon synth'.  Ne znam asocira li vas taj naziv na išta konkretno, no meni se jako sviđa. Ako niste upoznati sa spomenutim, volio bi čuti vaše mišljenje što biste očekivali od muzike koja se tako zove? Ukratko, dungeon synth je podžanr ambijentalne muzike usko vezan za dva naizgled nespojiva žanra: filmske soundtrackove i black metal. Glazbeno gledano, dungeon synth mnogo toga duguje raznoraznim soundtrackovima filmova koji spadaju u fantasy ili sword'n'sorcery podžanr, kao i ...

Vijest da će Geoff Tate uskoro krenuti sa snimanjem 'Operation: Mindcrime III' me u jednu ruku skroz iznenadila, dok mi je u drugu ruku prošlo kroz glavu "Pa naravno, šta drugo u današnje vrijeme uopće i može napraviti sa svojom karijerom?".  Za neupućene, ako eventualno ima takvih, originalni 'Operation: Mindcrime' koji su Queensryche izbacili 1988. godine po mom mišljenju jedan je od najboljih heavy/prog albuma koje je metal muzika ikad isporučila, kako glazbeno, tako i tematski. Radi se o remek-djelu kojem nikad nije trebao nikakav nastavak tako da kad su 2006. godine, već debelo u najnižem periodu svoje karijere, Rycheovci odlučili izbaciti nastavak "Operation: Mindcrime II", očekivanja su mi bila poprilično niska. Na kraju smo dobili album koji niti smrdi niti miriše, a evo nakon još 20 godina čini se da ćemo dobiti i još jedan nepotrebni dio. No, s obzirom da živimo u dobu kad bogom svako iole popularno djelo koje koliko-toliko miriše na nekakv...

Politika nije i nikad neće biti tema ovog bloga, no htjeli mi ili ne, raznorazni ratovi i bitke se provlače kroz pop kulturu još otkad je sama pop kultura i nastala. Bilo da se radi o poeziji, književnosti, filmu, muzici, stripu, kazališnim predstavama i čemu sve ne, praktički u svakoj varijanti umjetnosti možemo naići na djela inspirirana ratovima. Ništa čudno s obzirom da su takvi konflikti nažalost jedna od najčvršćih i najprisutnijih konstanti vezanih za ljudski rod. A ratove "na ovim prostorima" smo bome praktički doktorirali, u ovom stoljeću ili onom, tako da ni ovi (nadam se) zadnji nisu prošli nezamijećeni od strane glazbenika, kako ovdje kod nas, tako i van granica bivše Jugoslavije. Možda i najpoznatija pjesma nekog "svjetskog" izvođača vezana za spomenutu temu je prelijepa "Miss Sarajevo" od U2-a (izdana pod pseudonimom The Passengers) u duetu s Lucianom Pavarottijem, a ne treba zaboraviti ni emocionalnu "Bosnia" irskih The Cranberries...

Bio je sedamnaesti rujna godine dvije tisuće i dvadeset četvrte kada je Sotona napokon došao u Zagreb. Stigao je u crnom autobusu, parkirao ga na Savskom nasipu i zatim pričekao da padne noć. Popeo se na pozornicu u krcatoj Močvari, od negdje izvukao bocu Badelovog antique pelinkovca i obratio se okupljenima riječima: "Rekli su mi da je ovo hrvatski Jägermaister". Glas Sotone je u ovom slučaju pripadao Brianu Rossu koji je, skupa s ostatkom benda Satan, spomenutog datuma po prvi put nastupio u Hrvatskoj. Reklo bi se ovako na prvu, random engleski bend s random koncertom u Zagrebu, zašto je to uopće bitno? Možda u nekom većem globalnom stanju stvari i nije jer Zagreb je već odavno jako česta stanica bendova na europskim turnejama, no zagrebemo li malo ispod površine, vidit ćemo da je Satanov ovojesenski koncert ipak u jednu ruku značajniji nego što se čini na prvi pogled. Ukratko, Hrvatska jednostavno nije država u kojoj klasični heavy metal prolazi baš glatko. Okej, znam kako...

Uči, radi i štedi i putovat ćeš na koncerte po cijelom svijetu.  Je, u teoriji je tako. Nije doduše ni u praksi ništa drugačije uz malo truda i dobre organizacije, tu se valjda svi slažemo. Al evo mi glave ako mi na kraju nije najdraže ići na koncerte u neka mala mjesta na kojima nikad ne bi očekivao da ću naići dobre svirke. Normalna stvar, koncerti u velikim gradovima su praktički sigurna stvar, točno znaš šta očekivat i šta ćeš najvjerojatnije dobiti od cjelokupnog provoda. Bilo da se radi o gradu u kojemu si tek prvi put ili u gradu u kojemu si bio već 100 puta, činjenica je da gradski koncerti slijede jedan totalno drugi ritam u odnosu na ove male svirke. Ne znam kako bi drugačije rekao nego da takvi koncerti djeluju "previše sigurno", ako takav opis ima ikakvog smisla. By-the-numbers, što bi se reklo. Naravno, ovisi tu puno toga i o nama samima, kako se postavimo i šta ćemo učinit od izlaska, no mislim da mi se u većim gradovima nikad nije dogodila ta ogromna doza spont...