Taktovi

Oduvijek mi je išla na živce ona podjela "mi kontra njih" kad se nekad davno spominjalo pankere, kao da smo predodređeni za biti nekakvi smrtni neprijatelji po pitanju muzike. Punk muzika je realno obilježila moj glazbeni ukus tek u marginalno manjoj mjeri od metala, rocka i sličnih, tako da i danas rado slušam pravu gomilu bendova tog glazbenog opredijeljenja, a rado ću otići i na koncerte kako poznatih, tako i lokalnih bendova.  Kroz ovaj tekst sam pokušao predstaviti deset punk albuma (bilo studijskih, bilo best-of kompilacija ili pak EP-a i demo snimki) za koje smatram da su ostavili itekako jak otisak na mom sveukupnom glazbenom identitetu. 1. Ramones - Anthology A mislim, realno, odakle drugo krenuti nego od Ramonesa? U svijetu punk muzike Ramonesi su ajmo reći nekakav logičan početak s kojim manje-više svatko starta, tako da nije za čuditi se što je i kod mene upravo ovaj bend bio početak svega. 'Anthology' svakako nije studijski album, no fenomenalan je presje...

Znate zašto volim ići na koncerte domaćih punk bendova?  Okej, zato što mi u većini slučajeva muzika odgovara i sviđa mi se, normalno jer inače ne bi ni išao, no osim toga postoji još jedan jako bitan razlog. Kod domaćeg punka često bude situacija da po posjećenosti, štimungu i intenzitetu kojim publika aktivno sudjeluje u koncertima praktički ne možeš razlikovati svira li, ne znam, zadarska Alergija ili su pak uskrsli Ramonesi glavom i bradom s obzirom da je entuzijazam publike na nevjerojatno visokoj razini. Six Pack, Fakofbolan, Goblini, Alergija, Debeli Precjednik, Atheist Rap, ovi oni, nebitno na kraju krajeva, sve su to domaći bendovi koji pune klubove gdje god dođu, iz godine u godinu i tako već nekoliko desetljeća.  Nevjerojatno nešto i vrijedno svake pohvale, pogotovo kad povučemo paralelu s domaćom metal scenom koja realno može samo sanjati takvo nešto i koja iz mog iskustva nikad (odnosno bar u moje vrijeme, u zadnjih 20ak godina) nije uspjela postići takav nivo pri...

ČOVJEK NA SREBRNOJ PLANINI Godina je 2010., šesnaesti svibnja i Metallica je upravo odsvirala prvi (i za sada jedini) koncert u Hrvatskoj. Onako blatnjavi i mokri, vraćamo se u stan na Trešnjevci puni dojmova, prepričavamo jedni drugima detalje s odgledanog koncerta, kao da upravo nismo svi zajedno ionako gledali istu stvar. Netko u međuvremenu pali internet i nailazi na vijest da je baš taj dan umro Ronnie James Dio. Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu u tom trenutku bila je "E jebiga, zakasnio sam." Prije dva dana je bilo ravno petnaest godina otkad je Dio umro, a meni je i dan-danas upravo on ostao jedna od najvećih ikona metal muzike za koju će mi uvijek biti žao što ga nisam uspio vidjeti uživo. U to je vrijeme bio ponovno aktivan sa Black Sabbathom (doduše pod imenom Heaven & Hell, al ajde da se ne lažemo, to je uistinu bio Black Sabbath) i nadao sam se da ću ih negdje uhvatiti, pogotovo zato što mi je njihov jedini album 'The Devil You Know' od godinu r...

Koliko me god veseli konstantno i aktivno pratiti domaću glazbenu scenu, toliko malo po malo gubim interes za raditi istu stvar na takoreći globalnoj razini. Izuzev nekolicine bendova koje mi je uvijek drago provjeriti i od kojih većinom znam što mogu očekivati, moram priznati da u zadnje vrijeme osjećam popriličan "burnout" po pitanju novih izvođača i kopanja kroz gomile izdanja upitne kvalitete kako bi našao nešto vrijedno slušanja, a da ne zvuči kao da sam to čuo već 100 puta prije. Iako kod tih spomenutih već otprije poznatih bendova mogu s popriličnom sigurnošću znati što me čeka prije nego što zavrtim album, postoji nekolicina njih koji me uvijek uspiju iznenaditi, pogotovo zato što ne znam kojim će me putem odvesti. Pišem ovo zato što sam tek nekidan primjetio da je norveški kolektiv Ulver izbacio novi album još u 11. mjesecu prošle godine, no ta mi je vijest nekako prošla ispod radara. Za neupućene, Ulver je po mom mišljenju jedan od najzanimljivijh bendova koji su tr...

Mislim da se o produkciji u metal muzici ne priča dovoljno, barem ne u ovim laičkim krugovima "običnih" ljudi koji nemaju dirketnog kontakta sa snimanjem muzike, bilo da se nalaze s ove ili one strane miksete. Zapravo, kad bolje razmislim, čini mi se da za prosječnog slušatelja postoje jedino dvije situacije u kojima se produkcija koliko-toliko spominje; prva od njih je ona u kojoj će netko komentirati kako nešto "zvuči ko govno", dok je druga dijametralno suprotna te se spominje kada nešto "zvuči previše ispeglano". I to je praktički to.  Nije doduše ni da ja svemu tome aktivno predajem nešto masu pažnje, no dok slušam neke određene albume znam se često uhvatiti u nekakvom pasivnom razmišljanju zvuči li "zvuk" tog albuma prikladno za pjesme na njemu ili ne. Okej, znam da kompliciram i da zvučim kao da trkeljam bezveze, no pokušati ću objasniti. Kao primjer bi uzeo prošlogodišnji album 'Invincible Shield' od Judas Priesta koji unatoč tome...