Taktovi

Jeste li primjetili kako ljudi vječito seruckaju kako "današnja muzika ništa ne valja"? Koliko god generacija išli unazad, nekako se uvijek pogodi da se nađu oni jedno te isti koji smatraju da su zlatni dani muzike prošli i da sve ovo što je danas aktualno i popularno zapravo potpuna bezvezarija, koliko god pojam "danas" bio proizvoljan u tom trenutku. Danas ne valjaju Slaughter to Prevail i Lorna Shore, jučer nisu valjali Lamb of God i Gojira, prekjučer su to bili Pantera i Slipknot, prije toga se netko tko je odrastao na Zeppelinima i Deep Purpleu žalio kako su Metallica i Slayer najobičnija nabijačina bez ikakvog smisla, dok je njegov otac govorio da isti ti Zeppelini i Purplei ne valjalju kurca u odnosu na Beatlese i Stonese. A naravno, gledamo li još unazad, Beatlesi i Stonesi se nisu mogli mjeriti po kvaliteti s Elvisom i Chuckom Berryjem, koji su s druge strane ionako sve što je valjalo maznuli od tradicionalnog gospela i bluesa, i tako dalje u nedogled...  J...

Svijet muzike je neobično mjesto u kojem se često mogu naći situacije koje su u potpunosti suprotne s bilo kakvom logikom, pogotovo kad se radi o situacijama vezanima za diskografske odluke i objavljivanje albuma. Na ovom sam blogu već obradio temu izgubljenih albuma, odnosno albuma koji su bili snimljeni, a zatim su netragom nestali i nikad nisu objavljeni, kao i situacije u kojima su članovi nekog benda htjeli objaviti solo album pod svojim imenom, no na kraju su ga zbog ovog ili onog razloga objavili pod imenom matičnog benda. Danas bi se htio osvrnuti na još jednu zanimljivu situaciju u kojoj su se neki bendovi našli, a radi se o slučajevima kad bi snimili svoj prvi album, no zbog raznih faktora su ga objavili tek godinama kasnije.  Pa krenimo, kronološkim redoslijedom: Motőrhead: On Parole Snimljen: 1975. Objavljen: 1979. 'On Parole' je originalno trebao biti Motörheadov prvi album i snimljen je dok se Fast Eddie Clarke nije pridružio bendu. Umjesto njega na gitari prisuta...

Vjerujem da kod nas postoji određeni broj ljudi koji su već pristojno upoznati s metal scenom ove dalekoistočne države, no načelno gledano japanski heavy metal nije nešto s čime se veći broj ljudi svakodnevno susreće. Šteta što je tako s obzirom da se radi o vibrantnoj i itekako bogatoj pozornici na kojoj se može naći apsolutno svega i svačega odsviranog na zanimljiv i svjež način koji inicijalno podsjeća na ove "naše", zapadnjačke bendove, no istovremeno donosi stilski odmak koji ih čini unikatnima. Ovim ću putem malo po malo kronološki predstaviti značajne predstavnike klasičnog heavy metala i albume koji su ih definirali bez da previše davim s detaljima, godinama i sličnim, već ću radije pustiti muzici da sama priča.  Također, s obzirom da je ovaj tekst svojevrsni presjek sveukupne japanske metal scene, smatram da bi ga najbolje bilo podijeliti na dvije objave, radi lakšeg snalaženja i čitanja. U ovoj prvoj ću se osvrnuti na bendove iz 70ih i 80ih godina prošlog stoljeća, ...

Norveškim "klasičnim" black metal bendovima 90ih nije trebalo dugo da krenu s eksperimentiranjem. Jednom kad su postavili temelje žanra, dobar dio njih se okrenuo drugačijim glazbenim smjerovima te je u većoj ili manjoj mjeri počeo ubacivati elemente raznoraznih žanrova, s ovakvim ili onakvim uspjehom... Primjera radi, Enslaved su od samih početaka imali suptilnu progresivnu crtu, no s albumom 'Mardraum - Beyond the Within' rekao bih da su tu progresivu odlučili staviti u prvi plan, Satyricon su sa 'Rebel Extravaganza' ubacili elemente industriala, Dimmu Borgir su na 'Puritanical Euphoric Misantrophia' otišli u simfonične vode, The Covenant su s promjenom imena u Kovenant prešli na elektroniku, Ulver je već u potpunosti napustio black metal te su zaplivali kroz gomilu raznoraznih glazbenih pravaca. Bilo je tu, naravno, i starosjedioca koji su nastavili gurati po svome, poput Darkthronea ili Immortala, mada su i kod njih bile vidljive određene promjene,...

Krajem prošlog mjeseca umro je prvi pjevač jednog od najvećih metal bendova uopće. Umro je u utorak, ravno tjedan dana poslije Ozzyja Osbournea. Vijest o tome nije odjeknula kroz sve svjetske medije, no naravno nije ni za čuditi se jer Paul Mario Day definitivno nije bio u rangu Ozzyja po slavi i utjecaju. Iskreno rečeno, pravo je čudo da će itko uopće povezati njegovo ime s Iron Maidenom s obzirom da nije ostavio traga na nijednoj studijskoj snimci, dok čak ni nikakva live snimka iz tih dana za sada nije procurila u javnost. Međutim, da, Paul Mario Day je bio prvi i originalni pjevač Maidena, a u bendu se zadržao niti punih godinu dana, od kraja 1975. do kraja 1976. godine.  Po svoj prilici i ovako na prvi pogled, reklo bi se jedna sasvim nebitna individua. Njegovo prisustvo u Maidenima bilo je toliko davno da ga se praktički nitko od publike ne sjeća. Pitajte ljude općenito tko je prvi pjevač Maidena i 99% njih će reći Paul Di'Anno, bez da su i svjesni ne samo da nije bio prvi, v...