Taktovi

Sto puta smo svi već čuli za "one hit wonder" izvođače, odnosno one koji su u cijeloj karijeri imali jedan jedini hit i nakon toga su se ili raspali ili nastavili egzistirati zahvaljujući isključivo slavi tog singla. Ovim tekstom sam htio pokazati nešto slično, no možda ipak za stepenicu više, tako da ćete u ovotjednom tekstu moći pročitati nešto o deset meni omiljenih izvođača koji su tokom svoje karijere (bilo duže, bilo kraće) izdali jedan jedini album i ništa više.  Naravno, ova bi lista mogla biti još duža (vidjeti ćete npr. da ne sadrži Demilich, Vinterland i još neke "kultne" bendove), no ovaj sam se put vodio čistim osobnim ukusom, odnosno grupama s jednim albumom koje meni osobno najviše znače i koje najčešeć slušam. Također, moram i spomenuti da ovdje nema novijih bendova koji su tek tu negdje na početku svog glazbenog putovanja te su do sada izbacili samo jedan album. Mislim da takve nema smisla brojati u ovu kategoriju s obzirom da ne možemo znati što će...

Gle, stvarno volim CD-e i ploče, stvarno jesam. Imaju oni neki svoj čar zbog kojeg ti ih je gušt držati u rukama, vrtiti, gledati naslovnicu albuma (pogotovo na velikom formatu vinila). Gušt je prelistati kolekciju CD-a, vidit šta sve imaš na polici i općenito imati dojam da nešto fizički posjeduješ. Dugo sam godina mislio kako se nikad neću promijeniti po tom pitanju jer uvijek je vrijedilo da je bolje imati nego ne imati, a ako nešto ne možeš držati u rukama, onda kao da to ni nemaš, je li tako? Eh, što idem stariji to više imam dojam da je takva doktrina ostatak odgoja od strane roditelja koji često u životu nisu imali puno tako da su s ljubavlju čuvali sve ono što su zapravo i imali. Međutim, kako godine prolaze, čini mi se da se malo po malo odmičem od takvog stajališta. Zovite to glupošću ili sukobom generacija, nerazumijevanjem ili nekim četvrtim načinom, nema veze. Nije problem, možda ste i u pravu, ne znam. Nije ni bitno zapravo. Nije tema ovog teksta uvjeriti vas da ste vi u ...

Svaki put jedno te ista stvar. Spomeni određene bendove ili pak neke specifične albume tih bendova i uvijek krenu priče "prodali su se", "komercijalizirali su zvuk" ili slične varijacije na temu, kao da se radi o nečemu lošemu što bi trebalo osuđivati. Znam, vjerojatno sam u manjini što se tiče ovakvog razmišljanja, no ajmo stati na balun dvije minute i pogledati to iz neke objektivnije perspektive.  Većina bendova krene svoj životni vijek kao način na koji će se grupa prijatelja zabaviti, zajedno svirati, skladati pjesme te će ih s guštom na pozornici podijeliti s publikom. Međutim, neki od njih na kraju i uspiju postići nešto s tim sviranjem, postanu koliko-toliko popularni, novci krenu sjedati na račun, publika iz raznih dijelova države/kontinenta/svijeta ih želi vidjeti uživo... Troškovi rastu, turneje nisu jeftine, a život na cesti uzima svoj danak i na razne druge načine. Na zdravlju, na odsustvu od obitelji, itd itd... Glazbena industrija je krhka stvar, jer ...

Ne znam za vas, no osobno sam se par puta znao naći u situacijama kad bi slušao bend koji pjeva na nekom jeziku koji nije engleski i nije jedan od ex-Yu jezika i ljudi bi znali prokomentirati nešto u stilu "kako to možeš slušati kad ne razumiješ o čemu pjevaju?". Mislim, u većini slučajeva bi mi takva pitanja bila smiješna i ne bi ih uzimao zaozbiljno (jer znam da nema zle namjere), no kad stanem i zapravo razmislim o tome, isto dođe čovjeku da se zapita.  Kad gledam muziku kao "gotovi proizvod", znači kao zbroj svih njenih značajki, uvijek sam prvenstveno davao prednost samoj muzici, pa tek onda tekstovima tako da nije za čuditi se što postoji određeni broj izvođača koji pjevaju na meni nerazumljivom jeziku, no svejedno mi vrhunski odgovaraju. U tim određenim sitaucijama vokale gledam skoro pa kao dodatni instrument - argument je ovo koji ste možda čuli u raznoraznim prepričavanjima zašto netko voli nerazumljive growlove u ekstremnim pravcima metala - i moram prizn...

U ovom tekstu ću se osvrnuti na neke od meni osobno zanimljivijih bendova japanskog metala od devedesetih godina prošlog stoljeća, pa do danas. Kao i u drugim dijelovima svijeta, metal se u Japanu kroz devedesete naglo razgranao na raznorazne podžanrove te su se bendovi često hvatali svakakvog eksperimentiranja, s ovakvim ili onakvim uspjehom. Prije nego se prebacimo na velike igrače japanskog metala 90ih, prvo ćemo malo provrtiti par onih koji nisu toliko poznati u ovim našim krajevima, no ostavili su zapažen utjecaj u matičnoj im državi. Za početak je tu bend donekle neobičnog imena, Bellzlleb. Radi se o poprilično unikatnoj grupi koja je startala kao nekakav osebujni doom metal, da bi se kasnije prebacili na brže žanrove poput speed i black metala. Kao i gomila drugih bendova iz ovog vremena, Bellzlleb su poprilično miješali žanrove tako da se čak i na istom albumu moglo naći svega i svačega. Vjerojatno se većini neće svidjeti, no meni zvuči poprilično egzotično i zanimljivo, tako d...

U moru svih mogućih i nemogućih podžanrova metala, od kojih jedan dobar dio zvuči skroz nepotrebno i izmišljeno, svojih 5 minuta slave je svojedobno našao i death'n'roll. To što kažem "5 minuta" uopće nije nikakvo pretjerivanje s obzirom da pravac nikad nije iznjedrio neki veći uspjeh niti će mnogi ljubitelji metal muzike esencijalne albume ovog žanra smatrati nekakvim "stone cold" klasicima, no negdje polovicom devedesetih kad je jedno kratko vrijeme bio popularan, death'n'roll je donio neveliki broj kvalitetnih albuma koji su (po mom mišljenju) danas nepravedno zapostavljeni. Međutim, prije nego se zapitamo kako je propao death'n'roll, trebali bi prvo postaviti kontekst u kojem se uopće i prvi put pojavio. U jednu ruku death'n'roll bio je svojevrsni death metalov odgovor na sveopću pomamu i popularnost groove metala koji je na svjetskoj pozornici popularizirala Pantera. Međutim, umjesto gomile drugih bendova koji su išli njihovim st...