Taktovi

 "It has been said that looking at history by dividing it into decades or centuries doesn't really make sense. History doesn't work that way." Kad se priča o muzici, ljudi često vole spomenuti (češće na globalnom nivou, no tu i tamo i u lokalnim razmjerima) kako se nikad nije stvarala tako dobra muzika kao 80'ih te da je desetljeće kasnije sve to manje-više otišlo đavlu. Ne mogu o tome svjedočiti iz prve ruke jer rođen sam prekasno da bi u "real timeu" pratio glazbenu scenu tog vremena, no s druge strane ova vremenska distanciranost mi daje možda i objektivniji pogled na takve izjave, posebno na onu mantru da je "grunge ubio glam metal" koju smo svi čuli valjda već stotinu puta. No, iako se na prvi pogled čini da je pojava Nirvane (što se često uzima kao "okidač") naglo prekinula dominaciju popularnijih metal žanrova u mainstreamu, predaja mainstream štafete se ne može tek tako svesti na jednu točku i jedan događaj, kao da se ništa pr...

Kako se bliži kraj godine, bilo mi je u planu napraviti nekakvu top listu najboljih mi domaćih ovogodišnjih izdanja, no na kraju sam se ipak odlučio proširiti to na vremenski period od zadnjih 5 godina čisto zbog toga što je scena u zadnje vrijeme toliko živa i krcata kvalitetnog materijala da bi mi pravo bilo žao nešto od ovoga preskočiti. Kao što ćete vidjeti, lista je poprilično žanrovski šarena i iako je pretežito fokusirana na metal, nađe se tu i nekoliko stvari drugačijega đira. U svakom slučaju rekao bih da sva navedena izdanja itekako vrijedi poslušati. Pa krenimo, abecednim redom: ACHACHAK: Planet Hashish Nije da nešto često slušam stoner, no drago mi je tu i tamo naići na neki album koji mi zapne za uho. Nije ovo puno drugačije od gomile sličnih bendova, no pjesme su jako pamtljive i zarazne, a bome i koncertno jako dobro funkcioniraju. U svega pet godina postojanja ovo im je treći album, tako da vjerojatno uskoro možemo očekivati i još novog materijala. DISBAJA: Impulse Slav...

Volim kad me muzika iznenadi. Kad mi pokaže da ipak nisam toliko u pravu koliko mislim da jesam kad pomislim da znam svašta o svačemu i da sam preslušao toliko toga da mi je teško naći nešto novo i neočekivano. Volim kad me natjera da izađem iz komfor zone, tojest kad me upozna s nečim s čime se nisam do sada susretao ili ako jesam, nisam to učinio na detaljan način. Zato bih danas rekao par riječi upravo o jednom takvom pravcu o kojem do cca godinu dana nisam znao puno, mikrožanru poznatom kao 'dungeon synth'.  Ne znam asocira li vas taj naziv na išta konkretno, no meni se jako sviđa. Ako niste upoznati sa spomenutim, volio bi čuti vaše mišljenje što biste očekivali od muzike koja se tako zove? Ukratko, dungeon synth je podžanr ambijentalne muzike usko vezan za dva naizgled nespojiva žanra: filmske soundtrackove i black metal. Glazbeno gledano, dungeon synth mnogo toga duguje raznoraznim soundtrackovima filmova koji spadaju u fantasy ili sword'n'sorcery podžanr, kao i ...

Vijest da će Geoff Tate uskoro krenuti sa snimanjem 'Operation: Mindcrime III' me u jednu ruku skroz iznenadila, dok mi je u drugu ruku prošlo kroz glavu "Pa naravno, šta drugo u današnje vrijeme uopće i može napraviti sa svojom karijerom?".  Za neupućene, ako eventualno ima takvih, originalni 'Operation: Mindcrime' koji su Queensryche izbacili 1988. godine po mom mišljenju jedan je od najboljih heavy/prog albuma koje je metal muzika ikad isporučila, kako glazbeno, tako i tematski. Radi se o remek-djelu kojem nikad nije trebao nikakav nastavak tako da kad su 2006. godine, već debelo u najnižem periodu svoje karijere, Rycheovci odlučili izbaciti nastavak "Operation: Mindcrime II", očekivanja su mi bila poprilično niska. Na kraju smo dobili album koji niti smrdi niti miriše, a evo nakon još 20 godina čini se da ćemo dobiti i još jedan nepotrebni dio. No, s obzirom da živimo u dobu kad bogom svako iole popularno djelo koje koliko-toliko miriše na nekakv...

Politika nije i nikad neće biti tema ovog bloga, no htjeli mi ili ne, raznorazni ratovi i bitke se provlače kroz pop kulturu još otkad je sama pop kultura i nastala. Bilo da se radi o poeziji, književnosti, filmu, muzici, stripu, kazališnim predstavama i čemu sve ne, praktički u svakoj varijanti umjetnosti možemo naići na djela inspirirana ratovima. Ništa čudno s obzirom da su takvi konflikti nažalost jedna od najčvršćih i najprisutnijih konstanti vezanih za ljudski rod. A ratove "na ovim prostorima" smo bome praktički doktorirali, u ovom stoljeću ili onom, tako da ni ovi (nadam se) zadnji nisu prošli nezamijećeni od strane glazbenika, kako ovdje kod nas, tako i van granica bivše Jugoslavije. Možda i najpoznatija pjesma nekog "svjetskog" izvođača vezana za spomenutu temu je prelijepa "Miss Sarajevo" od U2-a (izdana pod pseudonimom The Passengers) u duetu s Lucianom Pavarottijem, a ne treba zaboraviti ni emocionalnu "Bosnia" irskih The Cranberries...

Bio je sedamnaesti rujna godine dvije tisuće i dvadeset četvrte kada je Sotona napokon došao u Zagreb. Stigao je u crnom autobusu, parkirao ga na Savskom nasipu i zatim pričekao da padne noć. Popeo se na pozornicu u krcatoj Močvari, od negdje izvukao bocu Badelovog antique pelinkovca i obratio se okupljenima riječima: "Rekli su mi da je ovo hrvatski Jägermaister". Glas Sotone je u ovom slučaju pripadao Brianu Rossu koji je, skupa s ostatkom benda Satan, spomenutog datuma po prvi put nastupio u Hrvatskoj. Reklo bi se ovako na prvu, random engleski bend s random koncertom u Zagrebu, zašto je to uopće bitno? Možda u nekom većem globalnom stanju stvari i nije jer Zagreb je već odavno jako česta stanica bendova na europskim turnejama, no zagrebemo li malo ispod površine, vidit ćemo da je Satanov ovojesenski koncert ipak u jednu ruku značajniji nego što se čini na prvi pogled. Ukratko, Hrvatska jednostavno nije država u kojoj klasični heavy metal prolazi baš glatko. Okej, znam kako...