Taktovi

Života mi, nema na svijetu neobičnije države od Bosne i Hercegovine. Unatoč tome što posjeduje kulturološku, etničku, religijsku, ali i naravno geografsku raznolikost kao rijetko koja država u Europi, Bosna i Hercegovina kao da se tek u zadnjih nekoliko godina počinje malo po malo otkrivati kao svojevrstan podcijenjeni biser još uvijek (većinom) neokaljan masovnim turizmom. Puno sam puta išao preko granice, ponajviše turistički i uglavnom po Hercegovini (po Bosni ipak nažalost nešto manje), no s druge strane se nažalost ne mogu pohvaliti nekim većim brojem posjećenih koncerata u najbližoj mi susjednoj državi jer izuzev nekoliko odlazaka na OK Fest na Tjentištu u BiH nisam gledao ama baš ništa. Još me je prošle godine Eternal Flame Fest zainteresirao s jako dobrim headlinerskim imenima, no zbog nezgodnog mi datuma ga nisam mogao posjetiti. Srećom, ove je godine festival ne samo organiziran dobra dva mjeseca ranije, već su mi i najavljeni bendovi itekako pobudili interes, tako da nas se ...

Povratak Kaija Hansena i Michaela Kiskea u Helloween 2017. godine pod geslom "Pumpkins United" mogao bi se okarakterizirati kao jedan od najuspješnijih reuniona u metal muzici uopće. Ne bi se usudio reći da je na istom nivou kao povratak Dickinsona u Maidene ili Halforda u Judas Priest, no ako ćemo iskreno, nije ni previše daleko od toga. Gledajući Helloweenovu karijeru, upravo je period u kojem su Hansen i Kiske prvi put svirali zajedno u bendu ujedino njihov najuspješniji i najbolje prihvaćeni od strane fanova, dok se oba albuma koja nose ime 'Keeper of the Seven Keys' uzimaju kao čistokrvni klasici i jedni od najpopularnijih power metal albuma u kompletnom tom podžanru. Rekao bih da je Helloween odlaskom Hansena 1989. izgubio ogromnu dozu dotadašnjeg glazbenog identiteta, jer iako se Kiske zadržao za mikrofonom još dva albuma, stilski su se poprilično promijenili te su koliki-toliki povratak na staze stare slave doživjeli tek njegovim odlaskom 1993. kada je na mjes...

Koliko ste upoznati s web platformom Last.fm? Ako se niste susretali s njom do sada, nije toliko ni bitno s obzirom da se ne radi o nekom esencijalnom alatu koji eto "trebate" imati, no sve u svemu je simpatična stvar za sve koji vole raditi raznorazne statistike vezane za svoje hobije. Radi se o aplikaciji koja vam bilježi sve što slušate na kompjuteru i zatim slaže baze podataka i liste sortirane po izvođačima, albumima, pjesmama, vremenu slušanja, mjesecima i godinama, itd itd... Ako vam zvuči dosadno i monotono, naravno da niste jedini s takvim mišljenjem, no ja sam takva osoba da volim te raznorazne tablice tako da znam tu i tamo baciti oko na svoj profil na Last.fm-u čisto da vidim "kako stoje stvari". Profil mi je aktivan još od 2006. kada sam ga napravio kao šesnaestogodišnjak koji je malo po malo počeo otkrivati širi svijet muzike, a u ovih dobrih dvadeset godina stvorila se jedna lijepa statistika vezana za slušalačke navike. Opet kažem, ništa pretjerano b...

Čudna je biljka britanski thrash. Za jednu državu koja je nam je podarila neka od najvećih metal imena u povijesti, nevjerojatno je da se pravac poput thrash metala nikad nije udomaćio u mjeri u kojoj je to učinio recimo u SAD-u ili Njemačkoj. Kad pogledamo globalnu sliku metal muzike, nije thrash neka tamo uska niša koja tu i tamo izbaci pokoji uspješni bend, već se radi o podžanru koji je iznjedrio neka od najpoznatijih i najpopularnijih imena u povijesti metala. Stavimo li na stranu sami komercijalni uspjeh, thrash je po mom mišljenju jedan od kamenova temeljaca metala, jedan od onih "osnovnih" podžanrova bez kojih je praktički nemoguće zamisliti današnju glazbenu scenu s obzirom koliko su ogroman utjecaj imali bendovi iz osamdesetih na novije generacije.  O velikoj četvorci ne trebamo valjda ni pričati, no SAD je kao najplodnije tlo cijelog ovog pravca osim njih iznjedrio pravu gomilu esencijalnih izvođača poput Exodusa, Overkilla, Dark Angela, Death Angela i mnogih drugi...

Općenito gledano, ne mogu se baš nazvati ljubiteljem live albuma. U moru raznoraznih diskografskih izdanja omiljenih mi bendova, kod rijetko kojega sam do sada naišao na live album koji mi se baš onako jako urezao u sjećanje, prvenstveno zato što dobar dio njih ne odrađuje kako treba onaj esencijalni dio posla po pitanju utjelovljenja "živog" osjećaja i energije benda s koncerta. Međutim, iako su u manjini, pozitivni slučajevi ipak postoje, a u tekstu dolje naveo sam deset meni najdražih live albuma koje i dan-danas volim i aktivno slušam ispočetka i ispočetka. Metallica: Live in Mexico City (1993.) Realno, kompletan box set 'Live Shit: Binge & Purge' zaslužuje biti na listi najboljih live albuma uopće s obzirom da su i koncerti iz San Diega i Seattlea apsolutno vrhuski, no svojevremeno sam baš ovaj iz Mexico Cityja vrtio u nedogled. Nastao je u periodu promocije 'Black Albuma' kada je bend po mom mišljenju bio na apsolutnom vrhuncu što se tiče kvalitete i...

Jeste li primjetili kako u zadnje vrijeme puno "kontroverznih" albuma (u nedostatku boljeg pojma) malo po malo ponovno pronalazi put do publike? Znate o kojim albumima pričam; o onima s kojima su se neka veća metal imena odmakla od standardnog zvuka po kojem su postali poznati ili gdje su esencijalne članove benda zamijenili neki manje poznati ili slabije prihvaćeni glazbenici? Obično su to albumi koji su brzo nakon povratka na stari zvuk ili s reunionom klasičnih članova ostali manje-više zaboravljeni, kako od strane fanova, tako i od strane samih izvođača. Svatko od nas ima drugačije ukuse i odrastao je s različitim albumima tokom formativnih godina, kako s poznatim i općeprihvaćenim albumima, tako i s onim drugima koji možda generalno ne kotiraju pretjerano visoko. Klasici su naravno klasici s razlogom, no kod bendova koji sviraju već desetljećima ima i materijala koji nikad nije dosegao iste razine popularnosti kao oni iz naujspješnijeg perioda karijere, no to definitivno...