Taktovi

Tribute bendovi su jedna od prvih tema o kojoj sam htio pisati kada sam odlučio pokrenuti ovaj blog, no iskreno rečeno, pomalo sam se pribojavao uhvatiti se svega toga s obzirom da bi post mogao lako skrenuti u čisto hejtanje, a to bi htio izbjeći pod svaku cijenu. Najblaže rečeno, nisam neki pretjerani fan tribute bendova. U jednu ruku me poprilično živcira što im se pridaje toliko pažnje i što u globalu privlače više publike od autorskih bendova u ovim našim alternativnim krugovima. Znam znam, ponuda i potražnja, sve to stoji, no svejedno me živcira. Smatram da je to "jeftin" način za privući publiku, pogotovo kad se radi o bendovima koji sviraju pjesme autora koji su još uvijek koncertno aktivni i relativno često dolaze u Europu i nama bliže krajeve. I opet, znam i znam da ti original izvođači često pumpaju visoke cijene ulaznica, no eto svejedno nikako ne mogu prijeći preko toga da će netko radije dati novce za tribute bend nego za original, koliko god ovi ili oni koštali...

Prošlog je tjedna najavljeno da će se nakon više od 25 godina rada ugasiti portal Perun.hr, online mjesto koje će vjerujem mnogima više značiti ukoliko ga nazovemo po bivšem mu i mnogo popularnijem imenu: Croatian Metal and Rock portal, u narodu znan kao ČMAR-Net. Pomalo me iznenadila ova vijest jer nekako ne očekuješ da internet portali "umru" tek tako u ovom današnjem digitalnom dobu (mada je nedavno nažalost otišao i Soundguardian), no izgleda da prije ili kasnije svemu mora doći kraj. Moram priznati da dugo godina nisam obraćao pažnju na Perun.hr te sam donekle i zaboravio da postoji, no postojalo je vrijeme kad mi je Čmarnet bio jedna od glavnih svakodnevnih online stanica. Možda ne toliko sami portal, već Čmarnetov forum koji je prije 20ak godina bio glavno online mjesto gdje se čovjek mogao informirati o metal muzici u svim njenim aspektima, bilo da se pričalo o novim ili starim albumima poznatih ili manje poznatih bendova, koncertima i osvrtima na iste, gdje se razmje...

Super mi je što u engleskom jeziku postoji pojam "legacy act" koji savršeno opisuje dobar dio veteranskih bendova. Iako možda zvuči pomalo podrugljivo reći da neki bend prvenstveno živi na račun stare slave, nije baš neka tajna da većina njih setliste na koncertima napucava gomilom starih klasika koji naizgled uvijek najbolje rezoniraju kod publike, dok nove stvari najčešće nestanu jednom kad turneja za trenutno aktualni album završi. Ne znam, možda je to prirodni tok svih bendova koji sviraju više desetljeća i zapravo sam nekako uvijek rastrgan po tom pitanju jer ne znam ni sam što bi radije htio u navedenim situacijama. U jednu ruku mi je jasno takvo ponašanje zbog fanova koji će ih vidjeti uživo prvi put i naravno da žele čuti klasike, dok s druge strane imamo ljude koji su te bendove ranije gledali veći broj puta i na uši im izlaze jedno te iste pjesme na svakoj turneji. Razumljivo u oba slučaja i vjerujem da je teško naći neki srednji put koji bi zadovoljio obje kategori...

Oduvijek mi je išla na živce ona podjela "mi kontra njih" kad se nekad davno spominjalo pankere, kao da smo predodređeni za biti nekakvi smrtni neprijatelji po pitanju muzike. Punk muzika je realno obilježila moj glazbeni ukus tek u marginalno manjoj mjeri od metala, rocka i sličnih, tako da i danas rado slušam pravu gomilu bendova tog glazbenog opredijeljenja, a rado ću otići i na koncerte kako poznatih, tako i lokalnih bendova.  Kroz ovaj tekst sam pokušao predstaviti deset punk albuma (bilo studijskih, bilo best-of kompilacija ili pak EP-a i demo snimki) za koje smatram da su ostavili itekako jak otisak na mom sveukupnom glazbenom identitetu. 1. Ramones - Anthology A mislim, realno, odakle drugo krenuti nego od Ramonesa? U svijetu punk muzike Ramonesi su ajmo reći nekakav logičan početak s kojim manje-više svatko starta, tako da nije za čuditi se što je i kod mene upravo ovaj bend bio početak svega. 'Anthology' svakako nije studijski album, no fenomenalan je presje...

Znate zašto volim ići na koncerte domaćih punk bendova?  Okej, zato što mi u većini slučajeva muzika odgovara i sviđa mi se, normalno jer inače ne bi ni išao, no osim toga postoji još jedan jako bitan razlog. Kod domaćeg punka često bude situacija da po posjećenosti, štimungu i intenzitetu kojim publika aktivno sudjeluje u koncertima praktički ne možeš razlikovati svira li, ne znam, zadarska Alergija ili su pak uskrsli Ramonesi glavom i bradom s obzirom da je entuzijazam publike na nevjerojatno visokoj razini. Six Pack, Fakofbolan, Goblini, Alergija, Debeli Precjednik, Atheist Rap, ovi oni, nebitno na kraju krajeva, sve su to domaći bendovi koji pune klubove gdje god dođu, iz godine u godinu i tako već nekoliko desetljeća.  Nevjerojatno nešto i vrijedno svake pohvale, pogotovo kad povučemo paralelu s domaćom metal scenom koja realno može samo sanjati takvo nešto i koja iz mog iskustva nikad (odnosno bar u moje vrijeme, u zadnjih 20ak godina) nije uspjela postići takav nivo pri...

ČOVJEK NA SREBRNOJ PLANINI Godina je 2010., šesnaesti svibnja i Metallica je upravo odsvirala prvi (i za sada jedini) koncert u Hrvatskoj. Onako blatnjavi i mokri, vraćamo se u stan na Trešnjevci puni dojmova, prepričavamo jedni drugima detalje s odgledanog koncerta, kao da upravo nismo svi zajedno ionako gledali istu stvar. Netko u međuvremenu pali internet i nailazi na vijest da je baš taj dan umro Ronnie James Dio. Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu u tom trenutku bila je "E jebiga, zakasnio sam." Prije dva dana je bilo ravno petnaest godina otkad je Dio umro, a meni je i dan-danas upravo on ostao jedna od najvećih ikona metal muzike za koju će mi uvijek biti žao što ga nisam uspio vidjeti uživo. U to je vrijeme bio ponovno aktivan sa Black Sabbathom (doduše pod imenom Heaven & Hell, al ajde da se ne lažemo, to je uistinu bio Black Sabbath) i nadao sam se da ću ih negdje uhvatiti, pogotovo zato što mi je njihov jedini album 'The Devil You Know' od godinu r...