Taktovi

Od svih tekstova koji su se do sada pojavili na ovom blogu, mislim da mi je upravo ovaj zadao najviše problema. Stoti tekst je inicijalno u mojim očima ipak zaslužio nekakav "poseban" tretman s obzirom da se ovakva brojka ne postiže svaki dan, no moram priznati da me na kraju ipak porazio. Nemam pojma o čemu bi pisao. Vrtilo mi se po glavi svakakvih ideja; od nekakve top liste 100 najdražih albuma, preko općenitog teksta gdje sam htio reći koliko je zapravo bitno izražavati se i iskazivati svoje mišljenje o stvarima na ovaj ili onaj način ili pak nekakve retrospektive kompletnog bloga do sada, no ništa od toga me nije dovoljno privlačilo da se posvetim u nekoj većoj mjeri, plus mi se činilo da će biti nevjerojatno dosadno za čitati. Zato se unaprijed ispričavam ako će vam ovotjedni tekst djelovati kao gubljenje vremena, pogotov zato što i nema neku centralnu temu. Ako ništa, barem je kratak pa vas neću predugo zadržavati. Kada sam pokrenuo blog prije evo skoro dvije godine ni...

Odlaskom Stevea Morsea iz Deep Purplea prije pet godina tiho je završila era "mog" Deep Purplea, odnosno postave s kojom sam se praktički upoznao s ovim bendom i čiji je koncert 2007. u Splitskoj dvorani Gripe bio prvi nastup nekog hard rock / metal benda iz više kategorije koji sam u životu pogledao. Dvadeset i osam godina Steve Morse je bio prva gitara Purplea, preuzevši nezahvalnu ulogu nakon tko zna kojeg odlaska Ritchija Blackmorea iz benda; i kroz tih dvadeset i osam godina snimio je osam kvalitetnih albuma s bendom. Kad kažem da je MK VII bio "moj" Deep Purple, ponajviše mislim na činjenicu da sam se upravo preko albuma ove faze benda šire upoznao s njihovim zvukom. Jasno, klasike kao što su "Smoke On the Water", "Highway Star" i slične sam već ranije znao, jer realno nemoguće ih je izbjeći u ovom ili onom obliku s obzirom da se radi o jednim od najvećih klasika rock muzike uopće, no moje osobno dublje istraživanje njihove diskografije kre...

Pisao sam već ranije kako baš i nije fer što se Black Sabbathu najčešće tepa da su prvi i jedini začetnik heavy metala kad tu titulu paralelno s njima može držati još barem 6-7 bendova, no realno takvu analogiju možemo primijeniti i na mnoge druge podžanrove muzike, a posebno se to osjeti kod raznoraznih pravaca metala. Sto puta je dokazano da stvari ne nastaju tek tako "iz nule", izolirane od ostatka tada aktualne glazbene scene (a to važi za bilo koju scenu na svijetu), već su koktel raznoraznih utjecaja i eksperimentiranja sa zvukom koji je došao prije njih. Što se tiče samog black metala teško je uzeti jedan konkretan album i objektivno ga proglasiti prvim black metal albumom s obzirom da za koji god da se odlučimo, čini se kao da se uvijek možemo vratiti još mrvicu unazad i naići na nekog ranijeg kandidata. Iako se danas 1994. uzima kao takoreći "zlatna" godina po pitanju izlaska možda i najbitnijih i najpoznatijih black metal klasika, začeci ovog žanra sežu ip...

Ako je dvadeset i prvo stoljeće po nečemu itekako značajno u svijetu metal muzike, onda su to raznorazni reunioni davno nestalih bendova, kako bitnih i jakih imena, tako i onih drugih, manje poznatih koji su svoj originalni životni vijek proveli duboko u undergroundu. Mišljenja sam da je internet kao medij uvelike pridonio sveopćem uspjehu i interesu po pitanju takvih reuniona s obzirom da bez njega velika većina albuma tih malih bendova nikad ne bi mogla doći do šire publike te se interes za njihovo ponovno okupljanje vjerojatno nikad ne bi dogodio. Koliko god mi to uzimali zdravo za gotovo, internet je uistinu povezao svijet u svim aspektima, do te mjere da čak i ona najopskurija izdanja uspiju pronaći koliku-toliku globalnu publiku. Super je to, jer u svakom slučaju nije niti malo loša stvar da pjesme i izvođači i dan-danas nalaze neku novu publiku umjesto da ih pojede zub vremena i da ostanu potpuno zaboravljena. Međutim, u jeku svih tih reuniona i svojevrsne glazbene arheologije l...

Izlaskom iz Black Sabbatha 1979. godine za vrijeme snimanja nečega što je trebao biti novi album nakon nesretnog 'Never Say Die', Ozzy Osbourne se takoreći ponovno našao na početku karijere. Za jednog tako renormiranog izvođača i poznato ime unutar rock i metal muzike, opcija pauziranja karijere samo zato što više nije bio član bivšeg benda nije dolazila u obzir, jer na kraju krajeva, trebalo bi od nečega i živjeti. Nije stoga za čuditi se što je Ozzy u relativno kratkom roku oko sebe okupio kompletno novu ekipu. Originalno zamišljen kao projekt imena Blizzard of Ozz, uz Ozzyja su se tu našli bivši gitarist Quiet Riota, 24-godišnji Randy Rhoads, basist Bob Daisley koji je friško stigao iz Blackmoreovog Rainbowa, te dugogodišnji bubnjar Uriah Heepa, Lee Kerslake, stvorivši tako klasičnu postavu koja će postati sinonim rane Ozzyjeve solo karijere. Gledajući kompletnu sliku ovako desetljećima unatrag, danas bi volio pričati o glazbenoj mašineriji koja je uspjela uzdići Ozzyja Osbo...

Jednog subotnjeg popodneva prije nekoliko mjeseci mi je na Facebooku sasvim slučajno iskočila obavijest da se te iste večeri u Makarskoj održava koncert dvije rock grupe iz Knina, sastavljene od djece osnovnoškolske i rane srednjoškolske dobi. Ajde, nije nešto što bi me ne znam koliko zainteresiralo, ali kontam jebemu, em ionako u ovim krajevima ima slabo koncerata, em bi svakako bili lijepo podržati ih kad su se već odlučili potegnuti do ovdje, tako da smo ja i još par prijatelja otišli do Dvorane Arte vidjeti i poslušati što KNINci i The Blizter imaju ponuditi.  Sve u svemu, koncert je bio poprilično simpatičan i cijeli je taj štimung djelovao kao da je ispao iz filma "School of Rock" Jacka Blacka, tako da je bilo baš zabavno i veselo. Nije sad to neka ne znam koliko ekstra zanimljiva muzika, ali kad se stvari uzmu u kontekst onoga što jesu i što predstavljaju, rekao bih da je vrijedilo doći ih podržati. Nažalost, osim nas nekoliko jedini posjetitelji su bili još jedna grup...

Znamo valjda svi već iz iskustva da veliki broj metal i rock bendova izvlači inspiraciju za tekstove pjesama  iz raznoraznih literarnih djela praktički još otkad ti žanrovi postoje. Baš zbog toga zvuči neobično da je "Moby Dick" Hermana Melvillea, jedno od najpoznatijih i usudio bi se reći kapitalnih djela književnosti zapadnog svijeta, svoju glazbenu adaptaciju unutar spomenutih žanrova dobio tek polovicom dvijetisućitih. Međutim, najbolja stvar oko svega je u tome što smo u rasponu od samo dvije godine dobili ne jedan, već dva albuma inspirirana ovim svevremenim američkim klasikom, a koja su nam prezentirala Melvilleovu priču kroz dva potpuno različita pristupa. Ovakve su me dualnosti uvijek privlačile jer odlično pokazuju kako jedno umjetničko djelo može ostaviti potpuno drugačiji dojam na dvije grupe ljudi (odnosno dva benda), do te mjere da iako obrađuju istu temu, njihove polazišne točke, a sukladno tome i krajnji rezultati djeluju kao dva različita svemira. Sličan prim...